Legenda o Rafineriji

Ova priča oko Ine i odvoza nafte na preradu u Mađarsku ponukala me „izvaditi iz naftalina“ jedan članak iz 2016. godine. Učinio mi se nekako prikladan i za ovo vrijeme.

Rafinerija u Sisku? Nikad čuo. A gdje se uopće nalazi taj Sisak?

Možda će jednog dana vremešni, naborani ljudi kratiti vrijeme sjedeći na klupi u parku, nakratko počivajući između sakupljanja starog papira i plastičnih boca, pričama što i kako je nekoć bilo. A nekakav mladac bi prolazeći pored njih mogao čuti ulomke razgovora u kojemu se priča o tamo nekoj rafineriji koja je prije dosta ljeta postojala u sada većini nepoznatom gradu, čije ime znaju samo oni koji prevoze smeće na deponije, i on bi se mogao zapitati o čemu to govore stari fosili.

Jel’ vam ovo gore precrno ili prerealistično? Znam da zvuči kao uvod u nekakav roman čija radnja se odigrava u postapokaliptičnom dobu, ali tko je prije 20 godina razmišljao da će onda strojevima i radnicima ispunjene hale jednog gospodarskog giganta, kao što bješe Željezara, danas zjapiti prazne i umirati u tišini.

Iako se Željezara i Rafinerija Sisak ne mogu po svemu uspoređivati imaju neke dodirne točke. Kao što su nekoć pričali o zastarjelim i nerentabilnim pogonima Željezare tako i danas govore o Rafineriji, oba su poduzeća godinama sistematski kresana (što organizaciono, što kadrovski, što financijski), umanjivan je njihov značaj kao privrednih subjekata, generatora društvenih zbivanja u gradu i županiji, poslodavca velikog broja radnika ili poduzeća koja su primala na stručnu praksu stotine učenika obrtničkih i tehničkih zanimanja aktivno učestvujući u obrazovanju mladih.

Željezaru su odstrijelili poput bolesne, iznemogle divljači i ostavili pokočenu, mrtvih i ugaslih dimnjaka da leži na rubu grada. Rafinerija još živi, poput ranjenog jelena kojega prati čopor pasa njuškajući krvavi trag, a on trči dalje odlučan i gord u neravnopravnoj igri.

Koliko ima slučaja u tome što u kratkom vremenskom razdoblju najprije, po mrkloj noći i bez znanja hrvatske strane, naftu namijenjenu sisačkoj Mađari vagonima Train Hungaryja prebacuju u riječku rafineriju, potom čujemo izjavu u kojoj Hernadi bez uvijanja kaže da je INA sadašnjost i prošlost ali ne i budućnost MOL-a, te da je MOL-ova strategija održiva bez INE, da bi danas ujutro dva ministra Vlade RH nedvosmisleno izjavili kako će se Rafinerija Sisak zatvoriti. Mogu sada gospoda ministri govoriti kako su ih novinari krivo razumjeli, kako se mislilo o zatvaranju u budućnosti kada zbog tehnološkog napretka valjda neće nitko trebati benzina ili dizela, možda im netko povjeruje. U dva tjedna ova tri događaja više nego jasno pokazuju smjer od kuda vjetar puše.

Situaciju nije ni najmanje razbistrila izjava Andreja Plenkovića u kojoj govori o tradicijskoj vrijednosti Rafinerije i kako je bitno očuvati radna mjesta, ali ne izgovara ono najbitnije, a to je da se Rafinerija Sisak neće zatvoriti. Očuvati radna mjesta može se i tako što radnike prekvalificiraš u drugo zanimanje. Tako bi, recimo, mogao Hernadi obavijestiti našu Vladu kako se ne moraju brinuti jer je on našao rješenje za očuvanje radnih mjesta u sisačkoj Rafineriji. Prekvalificirati će ih u vezilje. Umjesto da rade u naftnim pogonima oni će lijepo sjediti pored prozora i okupani suncem vesti stoljnjake, miljetiće, maramice, podvezice i nakurnjake s mađarskim narodnim motivima koji će se poslije prodavati turistima na Jadranu kao autohtoni kulturni proizvodi domicilnog mađarskog stanovništva.

Ja se samo nadam da odgovorni u državi nisu toliko glupi da pristanu na nekakvu varijantu u kojoj bi žrtvovali jednu rafineriju, jer se stalno kao mantra ponavlja da posla u Hrvatskoj nema za obje, pa bi onda ova druga opstala. MOL se sigurno neće zaustaviti samo na tome, ako oni budu odlučivali u Hrvatskoj sigurno neće biti nikakve proizvodnje. Nemojte zaboraviti: ne postoji firma INA-MOL, postoji samo INA i samo MOL. U toj igri svatko gleda na sebe. Mađari su u prednosti jer im čvrsto leđa čuva njihova vlada, a što se čuvanja leđa na našoj strani tiče, da sam ja u Ini često bih pogledavao preko ramena da vidim tko se to smiješi iza mene.

Na kraju bih citirao jednog svog prijatelja koji je rekao: “Mi smo spremni braniti svoje. Neka se i Mađari i Mađaroni i Hrvati prestanu za….ti sa živcima hrvatskih radnika!”

Aleksandar Olujić
Sisak, 26. 10. 2016.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here