Prije nekoliko dana smo u novinama i na tv-u vidjeli da je Airbus 320 pao u Pakistanu nešto malo prije slijetanja na aerodrom u  Karachiu. To je bio avion firme PIA (Pakistan International Airlines). Prije tridesetak godina imao sam posla s Pakistancima. Njihovi Boeingovi 747 su nam dolazili na održavanje. Moji tehničari baš nisu voljeli na njima raditi jer su bili puni žohara. Tražili su da najprije dođe neka firma pa da potruje te žohare prije nego počnu sa svojim poslom. Moj poslovni partner je bio neki Pakistanac bez prstiju. Bio je dosta pametan ali mi je nezgodno bilo da se s njim rukujem jer mi uvali ruku bez prstiju pa je to neki gadan osjećaj kad se čovjek s njim rukuje. Pogotovo prvi put me  jako prestrašio kad sam stisnuo njegovu šaku bez prstiju. Kasnije sam saznao da mu je avionski motor, kad su ga skidali s aviona, pao na prste i zgnječio ih. To je značilo samo jednu stvar, a to je da se baš ne pridržavaju propisa i da nisu dobro trenirani za posao. Zbog toga me nije iznenadila vijest da je prije desetak dana njihov avion pao u Karachiju. Malo sam se  tim slučajem pozabavio i pronašao slijedeće. Ali, samo još da napomenem da je ovo isključivo moja verzija. Za godinu dana će se objaviti izvještaj o ovoj nesreći. Službena verzija će onda biti objavljena. Dakle!
Avion je letio za Karachi. Airbus je avion koji je dizajniran francuskom filozofijom. Ta filozofija u stvari znači, da kompjutori sprječavaju pilota da napravi pogrešku. Ponekad se to osveti. Dakle, što je bilo? Piloti su trebali sletjeti ali su letjeli prebrzo. Htjeli su spustiti stajni trap (točkove) ali, pošto su letjeli prebrzo, kompjuter im to nije dozvolio. Ako se na prevelikoj brzini spusti stajni trap, može se dogoditi da se zbog brzine pokidaju vrata stajnog trapa ili da se dogodi kakva druga šteta. Kompjuter im je dao zvučni signal (koji se čak čuje u razgovoru pilota i kontrolora), no taj signal su ignorirali. Kad su motorima udarili u beton piste, odlučili su dati gas i  opet uzletjeti i napraviti još jedan krug pa onda sletjeti. No, u toj zabuni su velikom brzinom udarili čak tri puta motorima u beton piste. Na slici se vidi da su motori s donje strane oštećeni (crni trag na oba motora s donje strane). Na pisti se jasno vide tragovi tih udaraca. No, dali su gas i opet uzletjeli. Plan je bio da naprave jedan krug i da probaju spustiti stajni trap. Pošto su tad već usporili brzinu, stajni trap se spustio bez problema. Međutim, od ta tri udarca motora u beton, motori su im otkazali. Kad otkažu motori na velikoj visini, na primjer 10 km, onda se avion može barem još polako spuštati, pa čak može doći do nekakvog aerodroma i bez motora sletjeti. Takve stvari se ponekad događaju. No kad motori stanu na maloj visini , e onda se možeš lijepo slikati. Tako im je i bilo. Zato su i nastradali. Ovo je tipičan slučaj da su piloti bili loše trenirani da bi letjeli u tako modernom avionu. Da su bili pametni,  kad su vidjeli da im se stajni trap ne spušta, trebali su dati gas i vratiti se na veću visinu. Tamo su mogli probati spustiti stajni trap.
Ima nekoliko načina da to učine. Tek kad im to uspije, onda se ide na slijetanje. Ako im ni to ne uspije, onda mogu sletjeti na trbuh ali prije toga trebaju vatrogasci pošpricati pistu pjenom da se avion ne zapali kod slijetanja. Na žalost, od svega toga nije bilo ništa. I zbog te dvojice majmuna u pilotskoj kabini, 100 ljudi je izgubilo život. Onaj Pakistanac s početka priče, koji je ostao bez prstiju, imao je sreću. Jer, u cijeloj priči,  jebeš četiri prsta.
By Marijan Jozić

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here