Autor: Marjan Gašljević
Jutros mi je prva aktivnost na društvenim mrežama bila čestitka koju sam povodom Dana Hrvatske vojske i Dana HKoV uputio svima onima časnim vojnicima, dočasnicima i časnicima koji su ponosno stavili Hrvatske oznake na prsa ili kape te uzeli oružje da obrane Hrvatsku, onima koji časno i ponosno nose ili su nosili odoru Hrvatskog vojnika.
Naravno, ovaj dan koji mi uvijek pobuđuje mnogo emocija i uspomena, kao i mnoge druge netko mora bar malo pokvariti. Ako me išta u životu smeta to je onda bahatost i samoživost. Tako, uključim televizor, ono ministar Medved čestita ovaj Dan: „ … sjećanje na one koji su samnom branili Hrvatsku …“. Dragi Tomo uz poštovanje Tvom obolu obrani Hrvatske ipak si Ti bio s nama bilo ti to krivo ili pravo.
Ovaj dan me posebno podsjeća na generla Božu Budimira koji je ispred prvog postroja hrvatskih gardista predao prijavak predsjedniku Republike Hrvatske Franji Tuđmanu na Zagrebovom stadionu u Kranjčevićevoj. Sjećam se njegovog ponosa što je upravo on imao tu izuzetnu, povijesnu čast. General Budimir je zajedno sa svojim postrojem po datoj prisezi Republici Hrvatskoj otišao na bojišnicu. Imao sam čast i sreću služiti Hrvatskoj pod njegovim neposrednim zapovjedništvom. Koliko li me je samo puta posramio na bojišnici svojom hrabrošću, nesebičnošću, i snagom donošenja odluka. Božo je uvijek bio s nama.
Božo je, kao i mnogi s kojima je bio u ta vremena, marginaliziran i ožalošćen. Božo nikada nije pridavao značaj počastima. Nikada nije bio bahat i bezobrazan i prema „najmanjem“ vojniku ako uopće taj termin postoji u ovakvoj priči. Najhrabrije je sputavo da im sačuva život a one najplašljivije poticao a ne sprdao. Božo je marginaliziran politikom a ožalošćen onim u što se Hrvatska već tada, tih dana Domovinskog rata, počela potajno i potiho pretvarati. Vidio je torbare kako nemilosredno otimaju „gubeći torbe“. Vidio je i borce bez ili samo s djelovima odore. Gledao je kako se rastaču hrvatska dobra. Teško je podnosio novopečene salonske kvazi-generale koji su s raskalašenih pijanki i kartana neiskomuniciranim zapovijedima slali njegove vojnike i njega, jer je on uvijek išao sa svojim vojnicima, dapače, ispred njih, u akcije koje su unaprijed bile osuđene na propast. Zgazili su ga jer im to nije mogao oprostiti, napose, predbacivao im je. Božinu sudbinu rata i porača podijelili smo i mi njegovi najbliži suradnici. Ostarjeli, pritisnuti boleštinama nemamo a nismo niti tražili niti nam trebaju stotine kvadrata namijenjene, po nekima, „pobjednicima“. Božo a i mi koji smo učili od njega ne želimo biti takvi „pobjednici“.
Hrvatska vojska je i danas ponos Hrvatske. I ti dečki bi danas „na kruhu i vodi“ stali u obranu Domovine s resursima koje im trebaju osigurati oni „s kojima jesu“. E pa, što se radi?
Svim časnim i ponosnim Hrvatskim vojnicima, dočasnicima i časnicima koji nose i koji su nosili Hrvatsku u srcu a njezine oznake na čelu i prsima čestitam njihov Dan.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here