Te davne 62. godine

Autor: Marjan Gašljević
U dokonosti listam stare fotografije. Pokušavam prepoznati lica i pitam se gdje su danas svih tih godina poslije. Na žalost mnoge fotografije nestale su, izgorjele u obiteljskoj kući, u egzodusu 1991. godine. S njima su u zaborav pali i događaju zabilježeni na njima. Tih godina fotoaparat je bio rijetkost pa svaka od tih fotografija vrijedi mnogo više. I dok ih listam slušam njihovu priču. Naslovna me je potakla da nedavno otputujemo na Kvarner. U svetište Majke Božje Trsatske. U proteklih 58 godina u Svetište sam putovao mnogo puta ali ovaj put bio je, nekako, „ciljan“. Put uspomena, na Trsat.
Te davne 1962. godine bio sam šestogodišnji „švrća“. U sjećanju mi nije ostalo previše ali ipak dovoljno za jednu običnu priču.
Viduševačku župu je vodio župnik monsinjor Vjekoslav Marić. Snažan i krupan mlađi muškarac koji se nije libio uhvatiti u koštac sa seoskim đilkošima u različitim radovima što u selu što oko crkve i crkvenog dobra. Agilan i žustar kakav je bio i u radovima ali i u obnašanju duhovničke dužnosti seljanima je ulijevao jednu vrstu strahopoštovanja jer bi znao „uzeti na red“ svakog tko bi se ogriješio o obitelj i zajednicu. Posebno se je trudio iskorjeniti u to vrijeme vrlo prisutan alkoholizam u zajednici pa ga radi toga neke „muškarčine“ i nisu nešto voljele izbjegavajući ga pod svaku cijenu. U župu, duhovno i materijalno devastiranu, je došao neposredno poslije Drugog rata kao mladi svećenik  pun energije i entuzijazma koji ga nije napustio sve do odlaska na drugu dužnost. Dobronamjernik koji samo malo „začeprka“ po povijesti sela i zaselaka Župe Viduševac razumijeti će kako se u ta teška vremena tamo živjelo. Ali živjelo se. Radilo i molilo a u tišini noći plakalo. Da, svjedoće neke majke momaka koji se nisu vratili iz rata, ni plakati se nije smjelo. Mnogo je toga mons. Marić zapisao u „Župnoj spomenici“ a mnogo i nije ali se ipak može pročitati.
Mnogima su u sjećanju ostale njegove žustre nedeljne i blagdanske propovijedi izrečena razmljivo svakom župljanu. Znao se je zanijeti u propovijedi toliko da bi mu se pročelavo čelo oznojilo a znoj bi brisao vadeći maramicu iz rukava misnice koja je često znala završiti i na podu uslijed gestikulacija koje su pratile riječi.
Te, dakle, davne 62. godine monsinjor Marić odlučio je svoje župljane povesti na Marijansko hodočašće Gospi Trsatskoj. Bio je to veliki pothvat obzirom na zahtjevan put ali i neimaštinu župljana.
Na put se krenulo rano ujutro oko 4 sata „ćirom“ sa željezničke postaje u Glini. U grupi hodočasnika bio sam najmanji i najmlađi putnik. Naravno da te noći nisam spavao od uzbuđenja. Ta, voziti ću se u „ćiri“ ali i u „brzom“ vlaku. Vidjeti ću more. Što vidjeti, pipnuti ga. Liznuti, dapače, da vidim da li je istina da je slano. „Ćirom“ do Siska pa onda nekim malo većim „ćirom“ do Zagreba. Drvene klupe klimavih vagona bijahu pravi luksuz. Mene je na put vodio otac a hodočasnici bijahu uglavnom dijeca s očevima ili, najviše, bakama te mladi. Svi su, naravno, bili uzbuđeni. Zurili su kroz prozore u kojima si mogao vidjeti uglavnom svoj odraz sve dok nije, pred Siskom, počelo svitati. I do Zagreba na drevnim klupama ali uz nešto manje drndanja i živahnijeg „Ćiru“. Od Zagreba do Rijeke neviđeni luksuz. Tapicirana sjedišta u odjeljcima. Zurimo u potpuno drugačiji krajolik čudeći se. Vlak čas „visi“ nad rijekom, čas zaroni u mrklu crnogoričnu šumu. Most za mostom, tunel za tunelom. I onda jednoglasni uzvik: „More!“
Do Svetišta smo, naravno, išli pješice. Trsatske hodočasničke stupe, njih 539, koje je sagradio Petar Kružić nisam zapamtio. U sjećanje mi se nije urezalo niti Svetište i ako sam, vjerojatno, širom otvorenih očijugledao na sve što se dešava oko mene. Misu je služio naš Marić s još nekoliko svećenika. Molili smo se Gospi Trsatskoj za svoje obitelji jer je ona čuvarica obitelji. I ako tada nisam znao što je to „zavjetovati se“ čuo sam da su se neki od hodočasnika zavjetovali. Da. U to vrijeme u takvom okruženju bilo je hrabro i teško sačuvati funkcionalnu obitelj.
I onda, naravno, dolaze stvari koje sam, eto, na svoju sramotu zapamtio. Poslije duhovne okrijepe spustili smo se u Riječku luku odakle smo se brodom odvezli do Opatije. Bio je to nekakav škriputavi brod prepun svakojakvih konopa koji se je bezobrazno ljuljao i skakutao gore dolje na valovima. Puzio je kroz Kvarnerski zaljev a u daljini smo gledali Rijeku, Volovsko, Opatiju i Lovran natkriveni Učkom. Nestašno sam skakutao preko konopa i po drvenim klupama sve loveći more koje je, tu i tamo, pljusnulo na palubu gledajući i smijući se bakicama koje su povraćale preko ograde a, bome, potporu su im pružili i neki mladi. Eto, bio sam „pravi“ i Hrvat i hodočasnik.
Na opatijskoj Slatini, poslije kratke šetnje i dviljenja „Opatiji – prvoj dami Jadrana“  uglavnom su se močile noge u moru i, sumnjam, da je ikom promaklo umočiti prst i liznuti. Stvarno je slano. Bakice su natočile „malo mora“ u pripremljene bočice da ukućanima pokušaju dokazati da je more zbilja slano. Da li je bilo „nesporazuma“ oko bočica jer su u torbama bile i one sa posvećenom vodom iz Svetišta mogu danas samo pretpostavljati.
I da. Tu se je desio najvažniji događaj za mene, šestogodišnjeg „švrću“. Na jednoj terasi otac mi je kupio pravu pravcatu „cocktu“. Koja blagodat. Kroz slamku sam srkutao to blagotvorno piće. Divio sam se hrapavoj, hladnoj bočici s ispupčenim natpisom. Dok ovo pišem, vjerovali mi ili ne, u ustima imam upravo „taj“ okus. Okus i sjećanje koje neću nikad zaboraviti.

Put kući, kako mi je poslije govorio otac, uglavnom sam prespavao. Bilo je to previše za jednog „švrću“ u jednom dugom danu prepunom novih slika i doživljaja.
I dok šećem od lica do lica na tim starim fotografijama pokušavajući ih prepoznati obuzima me sjeta jer mnogih danas nema među nama. Da li se i koliko ovi drugi sjećaju tog, za nas, velikog putovanja volio bih ćuti. Da li su oni bili „bolji“ hodočasnici od mene ili je i njima ostalo sjećanje samo na neke nimalo hodočasničke zgode.

I na kraju: „Gospe Trsatska budi na pomoći ovim svojim hodočasnicima, čuvaj njihove obitelji i njih u svim trenutcima i iskušenjima ovog modernog i modenog života. Neka im put, nada i pouka budu u skromnosti s kojom su Ti tada išli u molitvi i poniznosti.“

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here