Narod je glup. Narod je glup i lakovjeran. Vjeruje u sve i svašta. Vjeruje u vještice i coprnjake, u izbore i poštene suce, u besplatno školstvo i neumrle što noću tumaraju uzanim prolazima između nadignutih lijeha ispunjenih natrulim, maglom ovlaženim lisjem. A svega toga nema, nikada nije ni bilo i nikada neće ni biti. Sve je to ljudsko magnovenje u onom kratkom vremenu između dva nebivanja dok čovjek jest, dok je živ i odraze vanjskog svijeta čita nekim svojim vlastitim promišljanjima. Jedino biće što pored čovjeka postoji na ovom Svijetu jest vila, hurija. Biće koje različiti narodi različito nazivaju, često i s više različitih riječi naizmjence, imenicama koje mogu stajati i u jednini i u množini, i muškoga i ženskog roda dok je samo u najprimitivnijih jezika još sačuvan iskonski nerodni izvornik, riječ slična onoj koju ti narodi običavaju koristiti za tek rođeno a nekršteno dijete. U našem jeziku najbolje se bitak tog stvorenja ogleda u pjesmi o Vili Velebita; jedinstvenom duhu svih Hrvata. I onih što se nastaniše sveudilj po Kvarneru, Istri i Otocima pa ih Vila svakodnevno gleda s Vučjaka. I onih što se naseliše po gorama i uzdolinama koje se protežu sve do sjevernih, zlaćanih, panonskih ravnica na koje Velebitska vila pazi sa Svetog Brda.

Elfi (šved. elf, staronord. alfr, dan. elv, lat. alp) kod germanskih naroda duhovi, oličenja prirodnih sila, mali i nestašni šumski dusi koji, kao dobra i lijepa bića, žive u visokim planinama ili, kao opaka i ružna, borave pod zemljom kao noćni duhovi.

Vilu nam nije moguće ni vidjeti, ni čuti, ni opipati. Niti omirisati, niti okusiti. Postoji samo jedno osjetilo kojim možemo detektirati prisutnost tog duhovnog bića. Osjetilom za toplinu i dodir smještenim u koži uzduž leđa; od vrata pa sve do slabina. Osjetilom koje rijetko koristimo otkad posramljeni i odjeveni lutamo Svijetom. Tek za vrijeme ljetnih žega kad skoro razodjeveni hodimo prirodom možemo osjetiti onaj hladnjikavi vilinski dah kao iznenadni, ničim izazvani, dodir jeze što zadiže rijetke paperjaste dlačice na hrptima. I kao što mi, ljudi, ne možemo bez drugovanja i divana tako se i hurija uželi razgovora, ali takova kakvu je Bog stvori, niti na nebu niti na zemlji, ne može sama sa sobom govoriti pa iz prikrajka vreba neku našu nepažnju pa da nas zaskoči, iznenadi, prene iz misli i ukaže na vlastito postojanje. Prisustvo. Pri tom koristi misterioznu vještinu bestjelesnog bića da može skoro identično kopirati zapamćeni ljudski lik iz sitnih eteričnih ljuskica vodene pare što lebde u noćnoj ili predjutarnjoj atmosferi zasićenoj vlagom; i tako se na tren ili dva ukazati kao pravo biće vidljivo u ovim našim prostorno-vremenskim dimenzijama.

Za razliku od ljudi koji su svoju tjelesnost iskoristili da bi ovladali nebeskim prostranstvima, debelim morima i tamnim ponorima zemaljskih špilja i bezdana vila je osuđena postojati samo u onom tankom sloju u kojem buja život na Planetu; u onom uskom prostoru otprilike dva metra iznad i dva metra ispod same površine zemlje. Tekuće vode i jalova zemlja zabranjena su mjesta za huriju. To je razlog zašto je u pečenom ciglom ozidanim zdanjima omotanim vodenim opkopima nema. Zelene šume i mirisnim travama obrasli planinski proplanci njezin su prirodni dom u kojem se najbolje osjeća sve dok je već spomenuta potreba za besjedom ne potjera prema obodu šume, prema ljudima; sve do samih rubova Grada.

Šezdesetih godina XIX. stoljeća zagrebačka su gradska groblja bila prenapučena i postalo je neophodno pronaći i osmisliti prostor za novo. Gradska općina je 1872. godine dogovorila s Nadbiskupijom zatvaranje nekoliko manjih groblja koja su svoju imovinu predala za kupnju zemljišta za novo skupno groblje. Time je gradska općina stekla uvjete za kupnju zemljišta na dražbi imanja Ljudevita Gaja 1873. godine. Može se smatrati da je tada osnovan zagrebački Mirogoj, iako je službeno otvorenje groblja bilo 6. studenoga 1876. godine. Za razliku od starih zagrebačkih groblja koja su bila u vlasništvu crkava, vlasnikom Mirogoja postala je gradska općina. Ubrzo nakon otvorenja Mirogoj je dobio Statut skupnog groblja koji ga označuje kao opće groblje za pripadnike svih vjeroispovijesti te biva podijeljeno na četiri dijela: za pokapanje sljedbenika katoličke, pravoslavne, protestantske i židovske vjeroispovijesti. Između pojedinih vjerskih groblja nije bilo dopušteno podizanje ograda.

I sve bi to bilo u redu da imanje gospodina Gaja nije graničilo sa šumom. Zapravo cijelo imanje bijaše friško iskrčena šuma koju je gospodin Ljudevit jeftino kupio na zatvorenoj Državnoj dražbi da bi je poslije višestruko skuplje preprodao Gradu. No ovo nije priča o gospodarskom kriminalu u Banovini Hrvatskoj koja bi ovako ili onako bila pravno potpuno bespredmetna s obzirom da je slučaj već odavno otišao u zastaru. Problem je bio što je prvi mirogojski pilko (lat. vespillus, mračnjak, sirotinjski grobar) Joža K. zbog kronične boli u križima svaku raku kopao bar štihaču i pol pliću no što je to nalagala prastara zagrebečka grobarska navada. Poslije ispijene dvolitrenjke zagorskog kiseliša kod Štefa sam bi sebe tješio da nikakvo zlo zapravo nije počinjeno jer zvjeradi koja bi raskapala plitka grobišta na Medvednici već odavno osim u imenu nema, a i Novo groblje nije neko strnište obraslo kostravom već lijepo i skladno geometrijski pravilno narezano i ograđeno zemljište. Tako su se ljesovi prvih ukopanih zagrebčanaca polagali još u živu zemlju prepunu korijenja i malih stvorenja što od tog korijenja žive. Zemlju koja je prirodno stanište Medvedničke hurije. A hurija k’o hurija. Radoznala. Danima je gledala lica zagrebačkih pokojnika i naučila ih oponašati svojom fotografskom netjelesnom memorijom.

Pravilnik o grobljima (NN 99/02) u članku 8, točka 3 definira dimenzije ukopnog mjesta: „Dubina ukopnog mjesta je u zem­ljanim grobovima najma­nje 180 cm.“ U nastavku točka 4 osigurava najmanju debljinu zemljanog pokrova iznad lijesa: „Kod zem­ljanih grobova treba osigurati najma­nje 0,80 metara zem­lje iznad lijesa.“

Prvo zabilježeno ukazanje živog mrtvaca ukopanog na Mirogoju bilo je ono sušićavog postolarskog pomoćnika Jure koji se na Gornjem Prekrižju ukazao gazdarici Faniki Pokorčevoj kad je ova s večeri, četrdesetog dana nakon ukopa nesuđene svekrve krenula put Mirogoja s pušlekom sitnog cvijeća. Stara Pravdićka, mati njenog nevjenčanog supruga Filipa, voljela je Faniku usprkos tome što su babe iz Zvonarničke ispredale priče o Majstoričinim šaranjima. Siroti Filip još je kao devetogodišnji dječak ostao bez onih stvari ljosnuvši s najviše grane trešnje u dvorištu. No osim te sitnice zajednički dani Fanike, Filipa, Jurice i stare Pravdićke bijahu ispunjeni veseljem i međusobnim uvažavanjem. A onda je s prvim jesenjim maglama smrt pokucala na njihova vrata. Prvo je uzela Juricu. Za doručkom prije prvog jutarnjeg zalogaja. U jednom jedinom samrtnom hropcu ispustio je svoju mlađahnu dušu poškropivši karirani postolarski rubac tek s dvije kao ugljen tamne zgrušane kaplje krvi. I dok su Filip i Fanika još tražili volju za nastavak života bez Jurice snašla ih je druga nenadana smrt. Stara Pravdićka samo se jednog jutra nije probudila. Bilo je to na prvi dan proljeća. Fanika je znala da se nešto strašno dogodilo kad ju je treći puta morala zazvati na belu kavu. Stara je baš voljela tu jutarnju Fanikinu belu kavu iz limene šalice na kojoj pastir frula dvjema kozama, a u daljini se nazire planinski vijenac vrhova još zavijenih snijegom. Fanika i nije bila nešto pretjerano začuđena tim susretom na Prekrižju. Samo joj je jako bilo čudno to nepomično kaveno-bijelo Juričino lice koje je tako odudaralo od svega onog veselog što su dijelili za života. No zle babetine iz Zvonarničke toliko su toga doštukale u priči o susretu mladog pomoćnika i gazdarice da je poslije Faniki za objedom bilo neugodno pogledati Filipa u oči. Sve ih je to još više udalečilo; odvuklo u vlastite tišine.

Nu, već idući tjedan, ali na Donjem Prekrižju krojačkom kalfi ukazala se mlađahna Miriam u bijeloj vjenčanoj opravi u kojoj je sahraniše jer je iznenada umrla ne dočekavši vjerenika, časničkog namjesnika koji je navodno službovao negdje u Koruškoj. Daniel, jer tako se zvao taj krojački kalfa kleo se da je Miriam u naručju držala mali zavežljaj kojem je nešto šaputala. Dan nakon što su o tom Danielovom susretu na Prekrižju izvijestili svi agramerski cajtungi stigoše mu u vizitu tri ugledan cehovska majstora. Poslije se po Vesi pričalo da je Danijel zapravo sve izmislio i da te večeri nije bio pri sebi jer je kod birtašice Marte popio previše netom pečene rakije. Nije prošlo ni mjesec dana, a novopečenog majstora ispratili su pajdaši na peštanski ajzenban. Poslije su peštanski đaci donijeli vijest da je u Getu otvorio malu krojačku radnju za sitne popravke damskih kostima, a onda su sve te priče o Danielu i Miriam, kao i o drugim ukazanjima prestale.

A nije da nije bilo vilinskih pojavljivanja i poslije. Samo su se novinari držali podalje od te tematike koja bijaše sustavno cenzurirana i u lijevim i u desnim novinama. Govorilo se da su mladi novinari prije nego bi počeli pisati za novine bili pozivani na razgovor na kojem bi im urednik predočio na uvid neku uredbu Magistrata vezanu uz čudnovata mirogojska događanja. I danas je vidljivo kako su osmrtnice u svim novinama iz tog vremena koncizno i jednoobrazno sročene bez ijedne jedine suvišne riječi, tek varirajući ime pokojnika i ožalošćene rodbine.

Jednog svibanjskog jutra 1878. godine građevinski tehničar iz Kölna i samozvani bečki arhitekt bez ikakvog formalnog akademskog obrazovanja sišao je na granitnim kockama popločen južni zagrebački kolodvor, Agram Südbahnhof. Odavno nadmašivši Isusove godine osjećao je veliku prazninu neostvarenih ambicija jer osim precrtavanja i unošenja u mjerilo pompoznih historicističkih zgrada svojih bečkih šefova većeg ostvarenja nije imao. Sa samo 6 forinti i 6 kruna u izlizanom crnom šajtoflu stigao je u ovaj grad na jugu Kraljevine na nagovor bogatog biskupa i njegovog polu talentiranog štićenika kojeg je upoznao u Firenci. U zadnjem pismu koje je od njih primio obećaše mu posao i stan u njihovoj prijestolnici, a kad im je brzoglasio da stiže odgovora od njih prije puta dobio nije. Na peronu nije bilo nikoga i to ga je zabrinulo, ali ispred žute zgrade čekao je fijaker, a kraj njega je stajao sivo livrirani kočijaš koji je tvrdim naglaskom prozborio: „Herr Bolle, Herr Hermann Bolle?“ Na to je naš putnik samo lagano klimnuo glavom pruživši mu mali kofer u kojem osim dva para čarapa s vezicama, tri para ljetnih gaća, jedne košulje bez kragne i jednih radnih hlača s hozntregerima nije bilo ničega više. Jutro je bilo sunčano i dok je kljuse polako gazilo prašnjavim drvoredom prema središtu mjesta Hemrann zagladi desnu stranu svog šiljastog brka, a napućene usne istisnu lagani zvižduk; zvižduk olakšanja. Bit će da su ona dvojica što ih je upoznao u Italiji ipak gospoda od riječi. Cijelu noć nije ni oka sklopio od brige. Kada je fijaker stao pred dvokatnicom u Ilici 6 na kojoj se kočio naziv: „Hotel k caru austrijanskom“ bio je siguran: ovdje će ostvariti sve svoje životne nakane. Postati velik i slavan.

Već istog popodneva ona dvojica pokucaše na njegova vrata hotelske sobe broj 6 na prvome katu. Gosti su rasprostrli svoje rukom rađene skice, dok je on imao već u mjerilu nacrtane elemente koje je kanio koristiti. Razgovor je potrajao dugo u noć. Predviđeno je da će se zid graditi od dvostruko pečene črnomeračke ilovače i da niti na jednom dijelu neće biti niži od devet stopa. Ona dvojica inzistirali su da gradnja počne što prije i to na najkritičnijem mjestu, na trasi kojem se Medvednička Hurija, sad već svakodnevno probija sve do Ribnjaka, Kaptola, Harmice i Vlaške plašeći svojim kao vapno bijelim mrtvačkim licima trgovce i nakupce, seljake i kumeke što svojim aktivnostima hrane Grad i uvećavaju bogatstvo novoosnovanih hrvatskih štedionica.

Gradnja Mirogojskih arkada započela je samo tri godine nakon otvaranja Mirogoja, 1879., a trajala je trideset i osam godina, do 1917. godine. Zid je izveden samo na zapadnoj strani. Južno od glavnog ulaza sagrađeno je osam paviljona, a sjeverno od ulaza četiri. Nakon četvrtog paviljona izgrađen je prolaz, a zatim slijede male arkade koje lučno zavijaju prema istoku, a sastoje se od šest paviljona. Arkade su građene po uzoru na talijanska renesansna groblja. Zajedno s paviljonima orijentirane su i otvorene samo prema gradu mrtvih, prema groblju, dok su prema gradu živih zatvorene i oblikovane kao plitko raščlanjeni puni zid s akcentima kupola. Paviljoni velikih arkada koncipirani su kao centralne građevine kvadratne osnove s kupolom na tamburu. Arkade se sastoje od stupova i arhivolta, a nadsvođene su plitkim križnim svodovima. Pročelje s unutrašnje strane groblja završava vijencem iznad kojeg je balustrada, a vanjsko je pročelje riješeno odgovarajućim pilastrima, vijencem i balustradom. Nagib terena diktira postepeno uzdizanje arkada od juga prema sjeveru, što je riješeno stubama na prijelazu iz arkada u paviljone. Nacrte za male, jeftinije i manje reprezentativne arkade zatražilo je Gradsko poglavarstvo od Bolléa 1896. godine. Bollé radi nove nacrte i izvodi male arkade od 1899. do 1910. godine. Paviljoni malih arkada svođeni su plitkim kupolastim svodovima na pandantivima (bez tambura) s kapom od bakrenog lima. Male se arkade sastoje od arhivolta i dvostrukih stupova, zasvođene su plitkim kupolastim svodom, a završavaju vijencem. Arkade su popločane raznobojnim kamenim pločama, a na zidovima i svodovima jednostavno dekorativno slikarstvo naglašava elemente arhitekturalne plastike, sve u zemljanim tonovima. Bolléova mirogojska gradnja rano je doživjela tešku kušnju. Godine 1880. Zagreb je pogodio snažan potres koji je oštetio više od 1700 građevina, međutim, arkade nisu pretrpjele niti najmanje oštećenje. Ta je činjenica bila korištena kao dokaz kvalitete Bolléove gradnje i za druga zagrebačka zdanja.

Kakogod izleti medvedničke Vile u Grad zaustavljeni su početkom devedesetih godina XIX. stoljeća pa su gradski oci počeli inzistirati na smanjenju troškova i kresanju budžeta koji su ona dvojica četrnaest godina prije obećala gospodinu Bolléu. Naravno kompenzacija je išla u smjeru otvaranja ekstraprofita na drugim, kako se tada gradskim ocima činilo, značajnijim projektima za razvoj Grada. Bilo je to vrijeme bez Uskoka i Državnog odvjetništva, jer da je postojalo stotine bi tisuća stranica bilo napisano o malverzacijama na svakom od tih projekata. Ovdje definitivno nema smisla progovarati o tome jer već sada ovo je jedna od najdužih mojih kolumni i teško da će mi čitateljstvo oprostiti napis koji ima lijepe izglede premašiti tri tisuće riječi. Ipak s obzirom na važnost teme riskirat ću i nastaviti.

Idemo kraju! Prošla sam dva tjedna malo radio od kuće, a malo iz ureda. Poliramo neki članak koji bi trebao izaći do jeseni. Nas trojica. Jedan mladi doktorand, njegov mentor i ja. Mladi fizičar pokušava u članak unijeti sav svoj entuzijazam i znanje, ali kako nije previše vičan engleskom jeziku onaj stariji ga suspreže i krati. Tako nastaju konstrukcije koje nitko nikada nigdje ne bi izrekao. E, tu nastupam ja. Interveniram. Propitkujem. Zanovijetam. Sve u vjeri da će tako tekst jednog dana netko poželjeti i pročitati. I citirati ako bog da jer nema znanstveniku veće časti i većeg zadovoljstva nego kad se njegove riječi spominju u publikacijama drugih kolega.

Ukratko već je pola tri u noći, a dečki su se baš razigrali. Nije ni čudno jer kod njih je rana večer. Kanim se isključiti iz komunikacije kad oni odluče da je vrijeme za lagani večernji sendvič sa sirom i jabukama. Na Bijeničkoj nigdje nikoga. Samo škiljavo žuto živino svjetlo. Palim radio. Treći program. Klasika. Polako se spuštan niz Grškovičevu. Semafor na križanju s Medvešćakom je na crvenom. Čak i sada, noću i bez prometa, morat ću zastati. Žena u bijelom lagano klizne preko pješačkog prijelaza u Degenovoj i nastavlja bez stajanja prema tramvajskoj stanici na Medvešćaku iako joj je na tom semaforu crveno kao i meni. U njedrima krije mali zavežljaj; pognuto hoda. Crnim je kovrčavim lasima sakrila lice. Neki trnci prođoše mi od vrata prema slabinama. Brzo računam kad sam posljednji puta prekršio prometno pravilo i na križanju odmah skrenuo lijevo, prema Ribnjaku, izbjegavajući ono trokutasto kruženje po Zvonarničkoj. Mislim da ima već više od godine dana. Prošli put su mi dvojica policajaca skrivenih u Vinkovićevoj napisali samo pismenu opomenu. Ako su opet tamo možda ponovo prođem samo s opomenom i posipanjem pepelom. Kako god na satu je tri i petnaest i ja noćas sigurno neću pregaziti put bijeloj spodobi što se kreće ne dodirujući tlo.

Oštro zavijam lijevo. Prema Ribnjaku. Da, opet su ovdje! Ne čekam da me zaustave već sam stajem.
—Dobra večer!—
—Dobra večer! Ma jeste li vidjeli onu u bijelom, prelazila je cestu a sad je nigdje nema! — zdvojno me pita mlađi policajac. Stariji ga umiruje jer on kao ništa nije vidio. Pogledavam ga ispod oka i procjenjujem raspoloženje. Hoće li večeras pisati kaznu ili samo opomenu? Mlađi inzistira da mu potvrdim da sam i ja vidio bijelu prikazu:
— Ma jeste, vidjeli ste ju! Zašto bi inače skrenuli prema nama da i vas nije iznenadila?— Stariji lukavo zaškilji. Čeka moj odgovor; da zauzmem stranu pa da me onda dočeka s druge bande. Šutim jer štogod kažem bit će krivo.
—Cijelo večer gledam u ekran računala. Titravo je to svijetlo gore u raskršću. Možda magla, izmaglica? Puno je vlage u zraku.— To se svidi onom starijem jer veli i on ima problema s tim ekranima i računalima i prokleta da je ta noćna šihta kad se čovjeku priviđa i one čega ima i ono čega nema. Mlađi pak policajac i dalje inzistira da kažem što sam vidio gore u raskršću. Sliježem ramenima jer svaka riječ bi me pokopala. Nervozu prekida onaj stariji.
—Samo vi krenite dalje gospodine. I samo polako, vrijeme je korone pa nema nikoga, ali drugi put svakako malo odmorite oči prije nego sjednete za volan.— Mlađi je nervozan, ali ne protuslovi.
—Laku noć.—
—Laku noć.—
Ulazim u auto. Na trećem još uvijek ona mrtvačka glazba. Prije nego se uključim u saobraćaj po navici pogledam u retrovizor. Bijela spodoba gola poprsja sjedi na tramvajskoj i hrani dojenče na rukama. Kroz crne pramenove na tren zabljesne fosforno-zeleni pogled krijesnice. Miriam hrani svoje nerođeno dijete. Skrenem pogled od te skoro pa opscenosti. Fasciniran njome jednako kao i Medvedgradska vila.

P.S.
Za svaki državni praznik naši se političari zapute do Mirogoja. Tako bijaše i za ovaj novi, a stari Dan državnosti. Znam da je bilo nekih prepucavanja kome će ostaviti vijenac a kome zapaliti svijeću. Gradski su oci dali drvenim gredama učvrstiti zidove Arkada da se koja cigla ne sruči nekom od političara na glavu. Kao da je to važno. Zidine su u zadnjem potresu ispucale i više ne štite Metropolu od Medvedničke hurije. Svi Dobri ljudi ovog grada ne trebaju brinuti. Za njih nije ni trebalo ograđivati groblja prepečenom ciglom i fontanama s tekućom vodom. Oni drugi možda bi ipak morali razmisliti jer nije lako kad se u nekoj škuroj veži ukaže voštano lice davno preminulog znanca kojem ne vratiste dug ili ne učiniste nešto što obećaste.

Ako je vjerovati Barici kod koje kupujem one sitne, domaće i nešpricane jagode Hurija je otkrila i novu trasu. Preko Pantovčaka spušta se Hercegovačkom sve do Ilice i Zapadnog kolodvora. Veli Barica da se kod one fine gospođe iz Vinogradske neki dan rano izjutra na portafonu hrapavi glas raspitivao za Premijera. To je njoj bilo sumnjivo i niš mu ni rekla. Gdje stanuje Predcednik to ionako svi znaju. Dragi moj gospodine zaključuje preprodavačica jagoda: Premijerova kosa svakim danom sve više sijedi. Skoro je skroz naskroz pobijelio, a Predsjednika rasturaju alergije pa se useknjuje usred svake rečenice. Nije vam to bez vraga. Nije narod glup i naivan moj gospodine. On sve vidi i sve čuje. Samo šuti i trpi dok trpit može; a ne bu dugo, moj gospodine. Ne bu još dugo! Tako govori Barica, a Barica zna najbolje. Ipak je ona iz Šestina.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here