Autor: Marjan Gašljević

“Sva nedjela počinju riječima, izostanak reakcije na riječi akcelerator je svega što slijedi.“

Kako se parlamentarni izbori primiču zahuktava se i kampanja. U toj kampanji mnogi manje-više „viđeni“ za sada se natječu u međusobnom nabacivanju blatom. Teško je čuti nešto suvislo što bi nam mogao biti tračak nade za budućnost. Sve mi nekako više izgleda da će mo i dalje nastaviti život u raljama kurupcije, lopovluka, nepotizma. I to nam je način života? A izgleda da jest jer će mo opet birati stara imena koja nam, po tko zna koji put, prodaju iste laži. Zašto je to tako možda će se upitati netko. Pa, eto, za to jer se većina nas nada da će i njega zapasti bar mrvica nečega sa stola izabranih. Možda neko uhljebničko mjesto? Neki Nadzorni odbor? Vjećničko mjesto u pripizdini-općini s 500-600 stanovnika od kojih pola nema struje a druga polovica vode? Kćerka će nam postati direktorica Turističke zajednice mjesta koje niti bolji poznavatelji zemljopisa ne mogu pronaći na zemljovidu? Da, mi smo ti koji će mo dati legitimitet nekoj beskrupuloznoj lopini u nadi da će nam pasti koja mrvica s njegova stola a do tada nastavimo slušati što nam ti koje će mo birati imaju poručiti. Red laži, red obećanja, red pljuvačine, prelijev mržnje.

U kolovozu 1991. godine tamo negdje na Banovini bio sam zaroboljen. Itekako znam gdje je to mjesto i danas kada tu prolazim, a prolazim često, stisnem gas šuteći a srsi mi prođu niz leđa. Prijatelja i mene zarobiše neke čupave spodobe u gušterski šarenim odorama. Za šljemove im je, valjda bilo vruće pa su ih posložili na grudobran netom postavljen uz cestu. Pored zelenih šljemova kočila se i crna šubaretina s kokardom. Dok smo izlazili iz službenog vozila s jasnim policijskim oznakama nekoliko kalaša na gotovs bilo je upereno u nas. Puno je osjećaja i slika prošlo je kroz glavu u tom trenutku. Nikada nisam mogao pouzdano razlučiti o čemu sam razmišljao i koje su mi slike dolazile u očekivanju rafala koji će nas poslati u vječnost. Dok sam u ruci spuštenu uz nogu držao berettu očima sam tražio oči likova nasuprot. Izbjegavali su pogled ali im je iz očiju bljeskao žuti sjaj. Sjaj neopisive mržnje.

Isti sjaj susreo sam i četiri godine poslije u jednom „susretu“ na „Suvoj međi“. Žuti bljesak u očima. Bljesak neopisive mržnje i smrti.

Te istinske znakove neopisive mržnje ne mogu zaboraviti nikada a još teže protumačiti. Zašto su me tim bljeskom „počastili“ ljudi koje nikada u životu do tada nisam sreo a kamo li im učinio nešto loše ili nažao? Krimen je samo u odori koju smo nosili na sebi i, naravno, ideji koju smo nosili u sebi.

U ova dva susreta nije bilo riječi. Samo pogledi.

Čitajući mnogobrojne komantare na raznim portalima, forumima ali i na facebooku među svojim „prijateljima“ u tijeku dana susreo sam se s nevjerojatnom količinom netolarencije i mržnje. Čitam komentare u kojima se likuje nad neuspjehom sugrađana, nad nesrećom susjeda. Omalovažava se i podcjenjuje svaki eventualni uspjeh istog tog bližnjeg uz maksimalni trud i traženje obilja ružnih riječi da bi se istog tog bližnjeg, susjeda, sugrađana, osobu koju skoro svakodnevno susrećemo na ulicama svoga grada, na vratima trgovina ili za susjednim stolom dok ispijamo kavicu u omiljenom kafiću, ponizili, ogadili mu i samo njegovo postojanje.

Iskreno sam se šokirao čitajući neke komantare ljudi koje poznajem. Komentare iz kojih šiklja mržnja, iz kojih pršte uvrede i omalovažavanja. Komentare u kojima se prijeti ljudima koji misle samo malo drugačije. Društvene mreže dopuštaju i omogućuju gotovo svakom građaninu da se izrazi. Da ponudi svoje mišljenje, da komentira neku priču ili događaj. Na žalost mnogi misle da im iste te društvene mreže omogućuju da ostanu anonimni. Skriveni u svom kukavičluku pripravni su duboko zagaziti vrijeđajući i omalovažavajući sve, pa i više, od njihovog  svjetonazora za koji, često, ni sami nisu sigurni kako izgleda.

Naravno,  moderna tehnologija koja, na prvu, omogućava taj lažni zaklon anonimnosti isto tako omogućava da, zainteresirani, vrlo lako doznaju ime onog tko se krije iza izmišljenog imena. S druge, pak, strane, obzirom na veličinu, danas, na ovaj ili onaj način, svak svakog poznaje. Onaj tko se ikada imalo bavio analitikom bilo koje vrste posebno konunikacijskom i iz najjednostavnije nepotpisane rečenice lako će nepogrešivo pročitati tko se iza nje skriva ako ga to zanima. I što onda slijedi?

Slutim da iza tih riječi ide i taj nesretni, famozni, žuti bljesak mržnje u oku a oni koji zbilja vidješe taj bljesak, siguran sam, ne žele ga više nikada u životu vidjeti. Slijedi dobronamjeran poziv na kavu i ponuda izricanja mišljenja face to face. Kako li su tada, kad se usude satjerani u kut, susresti se, mekani. Bljesak u očima tada se samo pojača ako uopće u tim susretima uspijete uhvatiti pogled osobe koja, tada, ima neku svoju priču.

Te famozne spomenute 91. sudili me neki likovi jer sam pokušao braniti svoju obitelj, svoju kuću, svoje sumještane i svoje sugrađane. Sudili i osudili ali, na sreću, njihov sud trajao je kratko. Danas, kada se srećem sa „sudom“ istih tih prezimena i ne zamjeram im. Ne mogu se oni odmaći od svojih korijena. Zamjeram i žaloste me oni koji „trče“ za njima zaboravivši, možda, da su i neki njihovi bližnji stajali i pali pred istim tim sudom. Samo, eto, molim ih neka ne uče svoju i našu djecu, kada se nađu u situaciji da budu učitelji, mržnji i netoleranciji. Neka ih uče da se zajedno sa svojim bližnjima raduju uspjehu i da im budu tješitelji u njihovoj tuzi.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here