Trebamo li možda znati nešto što ne znamo?

Autor: Marjan Gašljević

Famozni koronavirus koji nas je bio bacio na koljena skoro je zaboravljen. Jedva da se tu i tamo i spomene u medijima. Medijski prostor maksimalno se trude zagađivati mnogobrojni hrvatski političari i oni koji to tek žele postati. Socijalna distanaca ostala je samo u teoriji a s ulica su nestali revni provodioci naputaka još uvijek nedefiniranog Stožera koji je svakodnevno plašio stanovništvo kaznama, prijetnjama, virusonoscima i s čim sve ne. Ostao je samo žal tih uličnih provodioca mjera za trenutcima kada bi se pred njima „smrznuo“ obični građanin u ulozi klasičnog sumnjivca. O virusu se više, čak, ni vicevi ne pričaju. Sve se odjednom može. U dućan od zore do zore i nedjeljom čak i to bez prskanja ruku a kamo li nadzora nad prekobrojnim u nešto kvadrata. Natakati se kavom sada je omogućeno i po ulici, zelenoj površini, biciklističkoj stazi gdje su sve razmetani ugostiteljski stolovi jedino ministar Marić nešto sumnja da s tih stolova „kapa“ sitno u državnu blagajnu. Ushićeni i uspaljeni TV novinari najavljuju nalete turista na naše kapacitete makar u drugu kameru lokalna zimmer frei dama tapše jastuke kukajući kako joj još nije bukiran cijeli studeni.

I sve te priče pozitivno djeluju na građane koji sve više vjeruju da neće biti katastrofičnih najava nekih ekonomskih analitičara o smanjenju plaća i velikom broju radnika bez posla. Pa tko bi im i povjerovao kada istovremeno spomenuti političari i oni koji to tek žele postati najavljuju zemlju meda i mlijeka kada oni osvoje vlast. Hrpe love iz EU Fondova, investitore koji navaljuju kao turisti u veljači, raznovrsne perpetuum mobile strojeve koji od ništa proizvode još veće ništa, itd.

Koliko je i da li je sve ono događanje oko koronavirusa bila samo šarena laža ili je ova sadašnja euforija šarena laža prevođenja građana žednih preko vode ostaje nam tek vidjeti.

Osobno sam imao nesreću da sam proteklih tjedana i dana svakodnevno „visio“ oko ambulanti i bolnica tražeći medicinsku pomoć za bližnje. I upravo u „čučanju“ pred jednom od mnogobrojnih ambulanti koje sam pohodio nekako mi je nadošlo pitanje da li, u stvari, nešto ne znamo što bi možda trebali znati. Korona režim u ambulantama i bolnicama nije niti mrvice popustio od najstrožih trenutaka špice epidemije. I danas su, dok svi bauljaju svuda okolo, zdravstveni radnici zakrabuljeni od glave do pete. Na svakom čošku tako zakrabuljeni „potežu“ toplomjere a obiteljski  liječnik ili stomatolog primaju po jednog pacijenta svaki sat da bi u međuvremnu pošpricali stolice, stolove, ležajeve, računala, fikuse i filadendrone u i oko ambulante.

Poslije putešesvija od pretrage do pretrage, od pregleda do pregleda smislio sam način i ako ga još nisam iskoristio kako zajebati sustav. U principu medicinski djelatnici stoički odrađuju ove zapovijeđene im protokole pa čak idu toliko daleko na svoju štetu kada procijene da je vrag uzeo šalu za pacijenta da sami riskiraju kršenje nekog od tih mnogobrojnih protokola samo da bi pomogli. A kako, po mom promišljanju, zajebati sustav ako trebaš obaviti neke preglede ili pretrage. Jednostavno, mislim si, smisliš nekoliko simptoma nekih boleština koje će te dovesti na neke teško dohvatljive dijagnostičke postupke pa onda nazoveš hitnu pomoć, objasniš im da si se „prevrnuo“ pred ulazom u zgradu i izdiktiraš im pripremljene simptome i, naravno, broj zdravstvene. I eto te. Izbjeći češ kilometarski red pred trijažnim šatorom, ispunjavanje beskrajnih i beskorisnih formulara i „ciljanje“ u čelo toplomjerom.

I onda, bez šale i cinizma, ako smo sve raspustili a jedino zdravstveni sustav ostavili u teškom bunkeru radi li se o tome da ne znamo nešto što bi trebali znati ili …?

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here