Konzultanti

Foto:Miroslav Šantek Cobra

Autor: Marjan Gašljević
Otuđenje bivše strateške hrvatske kompanije INA-e iz hrvatskog vlasništva traje već godinama. I dok su nas vlasti sve to vrijeme ubjeđivale u stratešku važnost te kompanije jedne od ključeva hrvatske energetske neovisnosti u što nikoga nije trebalo uvjeravati jer je to svima bilo oduvijek jasno kompanije je bila obavijena velom magle u kojoj se svašta nešto dešavalo što građani nisu niti slutili a još manje znali. Zvono za uzbunu trebalo je biti kada su iz portfelja Braniteljskog fonda potpuno netransparentno „nestale“ dionice te kompanije. Niti dan danas, godinama poslije, o toj transakciji se gotovo ništa u javnosti ne zna. Niti zašto su udjeli prodani, niti kome su prodani, niti tko ih je prodao, niti gdje je novac od prodaje. I inače, mislim, dobro zamišljen Braniteljski fond zaglavinjao je i glavinja nekim čudnim putovima i stramputicama. Da je saživio u svojoj prvotno osmišljenoj formi ne bi bilo upitnih 5,5 milijardi koje će Državni proračun koštati samo posljednji Zakon o pravima branitelja do 2025. godine ali niti sva druga davanja za braniteljsku populaciju temeljena na pozitivnim zakonskim propisima rečenog Zakona. Fond, da je saživio, bio bi itekako dovoljan za potrebe s tim da tako ne bi izazivao prijepore u javnosti.
INA je dakle izmakla iz hrvatskih ruku, a s tim i dio stabla energetske neovisnosti. Sve priče o članovima uprave iz hrvatske kvote su mlaćenje prazne slame jer se zna kako se donose odluke a te odluke promijenile su uvelike sliku naftnog biznisa u Hrvatskoj a s njim, mic po mic, i druge važne elemente koji se šlepaju uz taj biznis.
Sigurno je jedan od najtežih udaraca Hrvatskoj gašenje Rafinerije nafte u Sisku te predaja sirove nafte na preradu u Mađarsku što se je, čak, pokušavalo zašuškati slično kao i s rečenim udjelima iz Fonda.
Pored nebrojenih političkih nakupina svih boja i dezena koje su se naslikavala pod rafinerijskom bakljom u Sisku zakjlinjući se u očuvanju Rafinerije i radnih mjesta najupečatljivija je bila famozna badnjačka pressica na kojoj je Premijer rekao da INA-u „vraća u hrvatske“ ruke pa makar i stotinu puta prije i poslije rekao da je „INA Hrvatska“. Odmah je i objasnio postupak „vraćanja“ koji će provoditi uz neke „svjetske“ konzultantske tvrtke.
Na sam pomen konzultantski tvrtki u bilo kom poslu, uz dužno poštovanje prema tim poslovima i tvrtkama, u glavi nam se odmah zavrte cifre koje su uzeli konzultanti u mega aferi Agrokor. Da je, recimo, hrvatska konzultantska tvrtka prodavala INA-u Mađarima nakon nekoliko računa Mađari bi, vjerojatno, molili da nam INA-u vrate besplatno.
I dok u Rafineriji više nema niti pramenova pare oko cjevovoda, a samo tu i tamo pokoji radnik tromo provuče HTZ cipele preko praznog parkirališta još uvijek na novinare koji ne odustaju ministar Horvat se osvrne: „Vratiti će mo INA-u u hrvatske ruke. Imamo dvije varijante ali nemamo novca.“ Kako u programu vladajućih za naredno razdoblje u famoznih 14 točaka u kojima milijarde lete na sve strane nema vraćanja INA-e da li to znaći da će mo INA-u vratiti kada budemo imali što?
Dok ne tođe, dakle, taj trenutak konzultanti će i dalje odrađivati posao? Možda na red dođu i sisački konzultanti i konzultanti iz Capraških poljana koji su se već dokazali u više sisačkih poduzeća? Jer kako reče Čorić: „Sačekat će mo dok ne padne cijena.“

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here