Pozdrav prijateljici – Zbogom Milena

Ja mrzim početke. Ne toliko same po sebi, shvaćate, već zbog onoga čemu neumitno vode, a to su krajevi. Krajeve zbilja mrzim.
(Milena Benini ‘McGuffin Link’)

 

Dobivam jasan uvid, bez melodrame, koliko sam u tom ključnom periodu života bila kreativno zakržljala. Sada sam ponovno okružena knjigama, dobrim, životnim pričama iz kojih mogu ponešto i naučiti i ponovno imam priliku opipati strunu vlastitog nadahnuća. Poput lijepe melodije, poput fine tuge, poput iznenađujućeg otkrića. Također dobivam jasan uvid, spotičući se, koliko sam u tom istom periodu života stagnirala ne gradeći ništa.
Moje ruke ostajale su prazne. I prsti su mi bili prazni, posebno od trenutka kad sam spoznala da je zapriječena ljubav sumpornog mirisa. Izašla sam iz nje, kao da se izvlačim iz sluzave školjke. Napustila sam još donedavno poznatu sebe i danas je jasno kako nikada više neću biti ista. Moje nadahnuće nije imalo dodirne točke s tim, premda danas bih mogla potpisati predaju nad vlastitim umom, jednostavno kapitulirati i zaklela bih se u svoje gole ruke.

Postoji period u mom životu kad nisam pisala, kad nisam disala.

Iako, Ti si me uvijek poticala. I bila si divna u toj raskoši, ne dozvolivši mi da se predam. Govorila bi: piši, čitaj, šalji priče na natječaj, imaš što za ponuditi, reći, tvoji sadržaji su gusti, emotivni, ne odustaj. Bila si ona mirna ruka koja vodi, ali koja i zna pogurati. A ja sam ti se divila i mogla bih te satima slušati, i posebno sam voljela tvoju zaigranost kad je bilo govora o pročitanom, o napisanom.
U svemu si pronalazila ljepotu, zrno mudrosti i nešto što bi se jako dobro moglo kao nadahnuće iskoristiti. To je bilo fascinantno, znaš, taj tvoj veliki svijet prepun detalja od značaja koji si mi željela približiti, i jesi.
Obje smo odavno spoznale da odvažiti se pisati, jednako je kao i pravo na slobodu. Uz tvoju podršku uvijek sam mogla biti ono što jesam, u izričaju bez utega, ne razmišljajući o tome što će netko reći i kakav dojam će steći na pročitano. I ti, i ja smo znale da je to dar – biti slobodna u izričaju, slobodno se kretati unutar i izvan margina, ogoliti ako je potrebno do kostiju svaku misao koja nas škaklja ili udara pod rebra.

Postoji period u mom životu kad nisam pisala, kad nisam disala.

Sada već neko vrijeme razgolićujem život, no ne dozvoljavam emocijama da me oblikuju, mislima da vrše razvrat nada mnom, da me siluju. Već neko opipljivo vrijeme dodirujem sama svoje tijelo. Izvana i iznutra. Ulazim u ćelije oku skrivene. Kao da očekujem ekspanziju nadahnuća i tražim se iza ogledala, u ogledalu i u dodiru pod vrhovima prstiju. Ima li unutra tragova koje valja slijediti, naslućuje li se obris Žene kojoj se moram diviti i biti joj zahvalna ili sam odavno izdahnula u krhotinama zbilje, i ucrvala se sva moja ostavština koju sam čitateljima, svojevremeno željela približiti, kada sam se latila pera?

Ne znam, draga moja. Ne propitkuj me jer, trenutno imam krvavog posla; sastaviti se. Ne mogu praznom papiru ponuditi više, iako sam posljednjih dana posebno promišljala o krhkosti života. O tome kako slijepo slijedimo bezumlje, izgubimo svoje dragocjeno vrijeme, pa tražimo izgovor za sebe, ne pokrenuvši se s mjesta, a vlakovi prolaze. Odvoze i dijelove našeg tijela jednom kad nas raskomada sve ono što nije ljubav. U tim pretrpanim vagonima umire nada ili nas zastrašujući život, odnosno spoznaja o njemu, odvozi u nepoznato!
Ne znam draga moja, odrediti što je zbilja, a što java. No, ti bi već našla opravdanje za moje nadahnuće, već bi me izula iz ulaštenih cipela i natjerala me da doručkujem slova. Bila si, i jesi, ona koja stvara i potiče na stvaranje.

Postoji period u mom životu kad nisam pisala, kad nisam disala.

Promatram jutros dopola ispunjenu šalicu s kavom na stolu i slijed prstiju kako posežu za njom, u kofeinskoj ovisnosti ispijam sebe, onako uzdignute glave nad praznim papirom. Voljela bih životu slomljene kičme napisati jedno podugačko pismo, a da pritom nekim čudom izbjegnem sebe. Ono propalo, potrošeno, ogoljeno vrijeme. Voljela bih se izraziti iz koštane srži, a odreći se patetike.
No, onda me u orgijanju misli prekine cvrkut ptičice ponad mog prozora i vrati me u sadašnjost. Istina je da ne želim boraviti ondje gdje sam svoj život spakirala u prazne, kartonske kutije i da želim biti sada baš tu, u suštini novog života pod vlastitom kožom vremena koje upoznajem. Želim ponovno pisati i prodisati!

No, draga moja, kome ja pričam što želim, a što ne, kada su jutros vrane graktale. Tako zloslutne, tako crne. Poput prijetnje ili opomene koliko je naše vrijeme ograničeno. I ne dam ti zbogom, samo da znaš. Ne pristajem na manje jer je nepobitna činjenica da neke priče nemaju vijek trajanja ma koliko da smo slabi, lomljivi, tužni ili bolesni. Ne dam ti zbogom jer moja slova te dišu i još dugo će trajati sve ono čemu si me naučila, svi oni naši zajednički sati provedeni na kavi u ”Nosorogu”, sav onaj mukotrpan rad dok smo zajedno dotjerivale knjigu, a posebno saznanje da si vjerovala u mene i dala mi priliku za našu suradnju. Bila je prijateljska i neprocjenjiva, baš poput Tebe. Baš poput činjenice da si mi poklonila nešto svog životnog vremena. I istina je, vjeruj mi na riječ, uistinu postoji period u mom životu kad nisam pisala, nisam disala i umirala sam polako na vlastitim rukama, u praznim prstima. No, mogu ti ostaviti tiho obećanje, pustiti da ova misao oblikovana u slova lebdi, putuje u beskraj i šapnuti ti: ona naša priča koju smo zajedno začele, živjet će. Možeš biti sigurna, završit ću je, u pravo vrijeme.

Gordana Majdak

 

Milena Benini urednica je knjige ‘Dodir obnaženih misli’ Gordane Majdak, koja je pod njezinim vodstvom pohađala radionicu kreativnog pisanja – Pronađi se u prozi u organizaciji Udruge Nova stranica Zagreb.

 

Napustila nas je Milena Benini.

Rodila se 1966. u Zagrebu, gdje je pohađala Klasičnu gimnaziju, a potom francuski i komparativnu književnost te novinarstvo na Zagrebačkom sveučilištu. Diplomirala je komparativnu književnost i engleski jezik na sveučilištu St. George u Oxfordu, da bi potom završila program feminističkog pristupa popularnoj kulturi u zagrebačkom Centru za ženske studije.

Pisati počinje još u osnovnoj školi i prvu priču objavljuje sa samo 14 godina u Siriusu, te nastavlja objavljivati kratke priče i članke u časopisima Siriusu, Vijencu, Op.A., Zarezu, Ubiqu i dr., ali i radove na engleskom, u Neverworlds, Eternity, 69 Flavor of Paranoia. Pripovijetke su joj  uvrštene u obje antologije hrvatskog SF-a (ur. Tomislav Šakić i Aleksandar Žiljak, “Ad Astra”, Mentor, Zagreb, 2006., te ur. Žarko Milenić, “Antologija hrvatske ZF priče”, DHK-ogranak u Rijeci i Liber, 2005..

Svoj prvi roman, Kaos, za kojeg će dobiti nagradu Sfera, objavljuje 1999. u nastavcima u časopisu Futura jer tada, kako sama kaže, nije bilo nakladnika koji bi se upustio u izdavanje domaćeg fantasyja.  u knjiškom obliku. Potom slijedi objava zbirke pripovijedaka Jednorog i djevica, te romani: Djelomična pomrčina, Priestess of the Moon (na engleskom) Svećenica Mjeseca (hrvatska verzija), Prodavač snova, Zmajska zora, Kvadrila, roman, Djeca vječnosti i kaosa, Mletački sokol (2019.), te Nokturno za krpelja. Također je koautorica knjiga: The Complete Guide to Writing Fantasy vol. 1 (ur. Darin Park i Tom Dullemond, Dragon Moon Press, Calgary, 2003), sad već u drugom izdanju, gdje je napisala poglavlje Fantasy Without Clichés-Writing Effectively, te The Complete Guide to Writing Science Fiction vol. 1: First Contact (ur. Dave E. Law, Dragon Moon Press, Calgary, 2007), s poglavljima Attack of the Monster Plot: Ideas, Settings and Plots te I Don’t Know That Bug-Eyed Monster from Adam: Clichés in SF.

Radi kao prevoditeljica i urednica te surađuje s brojnim domaćim i stranim nakladničkim kućama i institucijama (Školska knjiga, Zagrebačka naklada, Pulsar Books, Dark Star Publications, Galerija Klovićevi dvori, Central European University u Budimpešti…). Više od deset godina radila je kao glavna urednica za Croatian Weekly Economic Bulletin, u izdanju Agencije za pomoć u razvoju iz Zagreba, te kao predavačica u Zagrebačkom centru za poduku. Pisala je također za portale nosf.net i VoxFeminae, te Arteturjen. Prevodila je s engleskog, francuskog i ruskog, a dobila je i nagradu za prijevod romana François-Régisa Bastidea Čovjek koji je čeznuo za dalekom ljubavi (Naklada Zoro, 2009.). Prevodila je djela Michela Houellebecqa, Borisa Viana, Julesa Vernea, Michaela Moorcocka, Terryja Pratchetta, Douglasa Adamsa, Thomasa de Quincyja, Stephena Kinga, Normana Mailera i mnogih drugih.

Bila je dugogodišnji član organizacijskog odbora međunarodnog književnog festivala Pontes, uredništva hrvatskog književnog časopisa Op.A., volonterski radila za Hrvatski jazz-klub, a bila je i predsjednica žirija za natječaj časopisa IQ za najbolju SF-priču.

Dobitnica je pet nagrada SFera: za roman (“Kaos”, Futura, 1999.), novelu (“McGuffin Link”, Monolith, Zagrebačka naklada, 2005.), kratku priču (“Plesati zajedno pod polariziranim nebom”, “Priče o dinosaurima”, PUO Pazin, 2009.) i teorijski tekst (“Divide et morere”, Književna republika, 2011.), te još jednom za roman (“Prodavač snova”, Hangar 7, 2015.), kao i nagrade za najistarskiju priču (“Prva koluna Margulje Krsnice”, Treća stvarnost, PUO Pazin, 2009.). Također je, zajedno s koautorima, dobitnica međunarodne nagrade Eppie za djelo The Complete Guide to Writing Science Fiction (DragonMoon Press, Calgary, 2007.).

.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here