Ode i veliki autobus

Ovih je dana  stigla vijest da je prvi A380 avion rashodovan. Za one koji nisu jako zainteresirani za avijaciju samo slijedeće: Firma Airbus je istražila tržište početkom milenija i došla do zaključka da putnici žele  putovati jednom dnevno s jednog velikog aerodroma na drugi. Odatle bi manjim avionom produžili dalje još mali komadić puta. Da bi velike grupe masovno prevezli s jednog velikog aerodroma na drugi, naravno, potreban je veliki avion. Tako se rodio A380 koji bi mogao prevesti između 544 i 850 putnika (ovisno o razmaku putničkih sjedala). Takav avion bi na primjer, odletio jednom dnevno iz Pariza u Washington i prevezao 600 putnika. U isto doba je Boeing isto istražio tržište i došao do sasvim drugog zaključka, a to je da putnici u stvari žele fleksibilnost. Oni bi radije da ima let do podne i popodne pa da mogu izabrati kojim letom bi išli. Zbog toga je Boeing odlučio napraviti manji avion koji preveze 300 putnika pa bi u tom istom danu bila dva leta.

Francuzi su potrošili ogromnih 25 bilijuna eura da konstruiraju to čudo od aviona. Prvi let je bio 2005., a prvi avion je izručen 2007. firmi Singapore airlines. Airbus je na žalost, izgradio oko 250 aviona i za svaki je dobio 445 milijuna eura. Početkom slijedeće godine prestaje proizvodnja aviona jer nema mušterija koje bi mogle  platiti tako skup avion. Problem je da A380 može biti rentabilan samo ako leti pun putnika. Pošto putnika nema, zbog korone ili zbog toga što se putnici često odluče  letjeti manjim avionom, onda je firmama teško napuniti takvog diva pa  lete s gubitcima. Da bi privukli putnike, a pogotovo one koji lete business klasom,  stalno moraju preuređivati kabinu da bi bila što luksuznija. Cijena toga je katastrofalna. Na primjer- promijeniti sva sjedala i ugraditi internet koštalo bi 45 milijuna po avionu. Ta ogromna lova se treba vratiti za 5 godina jer je nakon 5 godina sve opet zastarjelo. Zbog toga su firme koje lete tim avionom odlučile da ga jednostavno rashoduju i da od njega naprave limenke za coca-colu. Sva ta tehnologija i milijuni radnih sati inženjera na dva kontinenta nisu više ništa vrijedne. U stvari, vrijede jer smo ipak nešto naučili. Ali što se tu može kad taj avion jednostavno nije komercijalno interesantan.
U modernoj avijaciji se smatra da je avion star tek nakon dvadesetak godina. Onda polako raste cijena održavanja, a na tržište dolaze avioni koji troše manje goriva. Najstariji A380 je tek 15 godina i trebao bi barem još 10 godina letjeti ali to očito neće. Boeingovi 747-400 koji su malo manji, već su stariji od 20 godina i malo po malo se rashoduju. Sad još leti oko 450 aviona i vjeruje se da će 2023. godine ostati još 200 aviona koji će uglavnom prevoziti teret. Od tih 250 A380, samo dvadesetak prevozi teret pa se može dogoditi da o njima još nešto čujemo slijedećih godina ali u to ne vjerujem. Pošto je jako malo aviona sagrađeno (250), nitko se neće  s njima zabavljati pa će se uskoro zaboraviti.
Era Boeinga 787 i Airbusa A350  tek je počela. Ta dva aviona troše puno manje goriva, a to je jedino što se gleda. Manje goriva, manje troškova i tjeraj dalje. Boeingova filozofija da putnici više vole imati 4 do 5 letova u istom smjeru na dan je ipak pobijedila.
Meni osobno je uvijek bio problem kad sam dolazio u Washington. Moj let je dolazio u 14.00 sati, a let iz Pariza s A380 je dolazio u 14.10. Ako moj avion zakasni 10 minuta, a A380 dođe 5 minuta ranije, onda izgubim 2 sata na granici jer svih 600 putnika iz Pariza stanu u red ispred nas koji dolazimo iz Amsterdama. Čak i kad prvi izađem iz mog aviona i požurim na kontrolu, još uvijek ispred mene stoji 600 putnika. Pa to je za popizditi. Zato nikad nisam volio taj A380.
By Marijan Jozić

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here