Okolotrbušnipantalodržač

Ovo nije još jedna priča o dugačkim riječima. U ovoj priči se radi opasaču. Neki ga zovu remen ili kaiš. Ja s mojom boljom polovicom stalno vodim diskusiju o razlikama u nizozemskom i hrvatskom jeziku. Ja vidim da u hrvatskom jeziku ima puno više riječi. Zato je možda i teško naučiti hrvatski. Holandezi za opasač kažu  “rim”  i to je to. U hrvatskom se kaže: opasač, remen, kaiš, okolotrbušnipantalodržač a možda ima još pokoja riječ koje se ne mogu na brzinu ni sjetiti. Svaka riječ ima još 7 padeža pa je pun kufer riječi. U Holandiji riječ „rim“ ostaje ista u svakom padežu. U hrvatskom tako ima puno imenica koje imaju isto značenje, a u nizozemskom imaju samo jedan prijevod.
Dakle opasač!
Prije par godina sam poslovno išao u Maleziju. Imali smo neki posao sa firmom MAS. Na aerodromu u Amsterdamu se ispostavilo da još jedan moj kolega ide u istom smjeru ali njegov cilj nije bio engineering nego logistika i management rezervnih dijelova. Eto, za promjenu na put nisam išao sam. Odsjeli smo u Kuala Lumpuru u centru grada u hotelu Marriott. I tako se mi dogovorimo da poslije posla odemo na kinesku tržnicu. On je bio sretan idem s njim jer je od nekoga čuo da se ja dobro znam cjenkati. To je važno na kineskoj tržnici. Ja sam prije dosta godina bio na tečaju pregovaranja i cjenkanja. Tečaj je trajao 3 dana i držao ga je neki američki profesor Karras. On je u doba Ronalda Reagana trenirao američke pregovarače koji su s Rusima pregovarali završetak hladnog rata. Karras je tražio 1500 dolara po osobi za 3 dana treninga. Svaka mu čast, ja sam puno toga naučio i tih 1500 dolara je za mene bio najbolje potrošen novac u zadnjih 40 godina.   Dođemo mi tako kasno popodne iz firme, ostavimo stvari u hotelu i odemo na metro koji nas vozi na kinesku tržnicu. U vagonu metroa, puno ljudi. Tad još nije bila korona pa smo se gužvali. Sve si mislim da stojim na nekom povišenju jer sam gledao iznad tih crnokosih Malezijaca i Kineza. Tek onda skužim da sam u usporedbi s njima jako visok. Svi smo stajali na istom podu ali ja sam bio skoro glavu viši od njih. To je čudan osjećaj. Sad si mogu zamisliti kakav pogled imaju košarkaši koji su puno viši od nas običnih smrtnika.
I dođemo mi na tu kinesku tržnicu. Tu stvarno ima svašta. Od cipela do prirodnih pojava. Jedan dio je hrana pa su tu sve neki nepoznati mirisi koji me tjeraju na kihanje, a kasnije i na povraćanje. Zato sam se odmah udaljio od toga. Najprije malo pogađana za neke modele Petronas tornjeva. Moj kolega je trebao nekoliko pa smo napravili dobar deal i dobili ih za dobru cijenu. Na ruci sam imao neki običan sat jer na put idem s jeftinim stvarima da ne upadam u oči. Kinezi su vidjeli da imam neki lokot od sata pa su navalili da mi prodaju nešto bolje. Kinez mi kaže: “Hoćeš Rolex? Originalna kopija!” Neću, neću, ne treba mi ništa. I tako idemo mi dalje tom tržnicom dok nismo naišli na nekog Kineza koji prodaje opasače. Jedan opasač marke Boss mi se baš svidio. Pogledam ga i vidim da je kratak. Moj banijski trbuh nije po kineskom standardu. Kažem: hvala, prekratak je. Nema problema, kaže Kinez i ode otraga iza svog štanda i donese mi opasač koji je bio puno duži. Dakle, roba je tu. Sad još da se dogovorimo o cijeni. Nakon cjenkanja i dogovaranja i opet cjenkatj,  dogovorimo se mi za cijenu. Najljepše na takvoj tržnici je da su cijene klizne i da se može dogovoriti dobra cijena koja odgovara. Za dolar i pol sam postao sretni vlasnik fantastičnog Boss opasača. Kinez mi ga stavi u plastičnu vrećicu i kaže: “Zàijiàn” što na kineskom znaci doviđenja.
Slijedeći dan još par sastanaka i navečer natrag za Amsterdam. Ujutro rano sletimo na aerodrom u Amsterdamu i autobusom kući. Bilo je rano pa nisam htio  buditi moju bolju polovicu. Od autobusne stanice do moje kuće je 750 koraka pa to prehodam jer je lijepo jutro. Na garaži imam elektronsku bravu pa ukucam kod i vrata se otvore. No moja bolja polovica je zaključala vrata između garaže i hodnika. Sad imam dvije opcije: prva je da sjednem u auto i čekam da se ona probudi pa da me spasi iz garaže, a druga je da je nazovem telefonom pa da ju probudim. Dok sam ja smišljao, otvori ona vrata i kaže: “Ja sam već dugo budna, zašto me nisi nazvao da dođem po tebe na aerodrom?” Nema veze. Tu sam, mislim si ja i uđem u kuću. Otvorim ja tako torbu i izvadim onu vrećicu s mojim Boss opasačem. Kažem: “Vidi što sam si kupio! Fantastičan Boss opasač.” Ona otvori vrećicu, pomiriši opasač, okrene ocima i odmah ga baci u kantu za smeće. Što je?
O čemu se radi? Kinezi na tržnicama prodaju kožne stvari koje su ponekad pljesnive jer su ili farbane ili konzervirane pljesnivim kemikalijama. Te stvari nakon nekog vremena imaju čudan miris koji se ne može odstraniti. Ako se takva stvar stavi u ormar, cijeli ormar će dobiti takav miris. S čim god bi taj opasač premazao ili da ga dva dana držim u alkoholu, miris ostaje. Dakle kanta za smeće je najbolja destinacija takvom opasaču. Chiao Boss! Moj novi opasač marke Boss od 1.5 dolara bolje da nisam ni kupio. Utjeha mi je da sam barem sam imao zadovoljstvo da se cjenkam s Kinezom.  Sreća je da sam s kineske tržnice donio opasač, a ne koronu.
By Marijan Jozić

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here