Svi na more pa i ja

Autor: Marjan Gašljević

Negdje od ožujka kada su prve ozbiljnije sunčeve zrake uprle u prozore krenule su moje frustracije. Otvorim profil na društvenoj mreži a ono svaka druga objava o moru, s mora i oko mora. Kako smo supruga i ja kroz dosta godina štednje i odricanja mukotrpnim radom ciglicu po ciglicu složili nekakav kućerak pokraj mora i u meni je proradila želja da se otputim, popijem kavicu na svojoj terasici, prošećem pored mora i, naravno, nalijepim stotinjak fotki na profil pa nek se drugi grizu. I dok sam mudrovao nesretna korona preko raznoraznih stožera onemogući mi izlazak iz kuće. Osta mi, dakle, da se grizem od zavisti gledajući prelijepe fotografije koje su lijepili oni što im se posrećilo da ostanu „zarobljeni“ na našem lijepom otoku.

I onda su, kada je sunce još malo jače zasvijetlilo, grunuli Slovenci, Njemci, Austrijanci, Mađari, Česi, Slovaci, a Srbi i Bosanci su i tako tamo pa odlučim kud svi tu i ja. Hrvatski turistički capo Garry s osmijehom oko glave po nekoliko puta na dan samozadovoljno nas je obavještavao o turističkoj navali. Grunem, tako, i ja nervozno očekujući što ću zateći na licu mjesta. Ma briga me za turiste mene brine što ću zateći na licu mjesta. Travu i raslinje do zuba međutim u našem malom mjestu dobri je običaj da s lica mjesta „nestane“ sve ono što se ne drži za nebo. A i to nestane ako se ne drži dovoljno visoko i čvrsto. Kroz sve te godine nestajao je pijesak, kamen, cigla, daščice i klipice a lani mi je „nestala“ i antena za TV vrijedna cijelih 57 kuna i tipkalo za svjetlo vrijedno čak 8,00 kuna.

Ove je godine situacija puno bolja. Toliko bolja da sam na terasi zatekao mobilni WC postavljen od radnika s nedalekog gradilišta. U principu sam dobro prošao za razliku od prvog susjeda kojem su na stepenice istresli pola miksera betona. „Šta oš, bolan, mi imamo pravo!“ Iskesi se jedan bauštelac na traženje da se „građevina“ makne s terase. Naravno, baš im je zgodno jesti za povelikim stolom koji sam ostavio na zaklonjenoj, natkrivenoj terasi pa onda i srati korak dalje. Ta, tko na to nema pravo?

Ulicama nisam morao šetati da vidim tko je sve došao u „naše malo misto“. Malo, malo mojom uličicom prošeće neka lokalna „apartman dilerica“ s cjelogodišnjim boravkom u svakodnevnom izviđanju pa onda „pokupim“ cjelovit izvještaj o ama baš svemu. Uglavnom, grunuli su u svojstvu turista mnogobrojni vlasnici još mnogobrojnijih vikendica i apartmana. Nema veze i oni se broje i dio su „dobre“ statistike o kojoj će nas izvjestiti neki euforični TV izvjestitelj.

Nakon što sam „savladao“ travu i raslinje došao sam do zaključka da se je ipak dugogodišnja tradicija održala. Kako sam lani pospremio antene, tipkala i sijalice a ostalo debelo poključao ipak je „nestalo“ nekoliko lani zasađenih mladica lavande i bugenvilija. Možda bi od neke „dilerice“ i doznao u kojem vrtu su završile ali to bi bilo zbilja previše.

Htio sam snimiti bar nešto ljudi na lijepoj našoj plaži međutim nije uspjelo. Svi čerupaju travu i raslinje a „dilerice“ i tako ne idu do mora. More je, naime, uvijek isto. Mokro, slano i plavo.

Na koncu ne mogu kazati da nije bilo lijepo. Odmarajući pogled na talasavu pučinu ili naizgled pitomi masiv Velebita oko kojeg se guraju oblaci. Pa još kad se neki prošaran munjama „istrese“ nad nedalekim Pagom. Fascinantno. Grmljavine se ne čuje ali tišinu uporno i strpljivo tjeraju milozvučni cijuk flekserice kojeg poprati bubnjanje, na sreću kvalitetne, štemerice Hilti a prepoznatljivi „stihl“ zvuk odjekuje od sjevera do juga i poprečno.

U stvari još se je nešto promijenilo. Ili mi se samo čini. Kruh je ostao s istom cijenom ali se nekako smanjio. Brancin 110 kuna kilogram. Kilometar-dva dalje 57 kuna. Ista riba, isti uzgajivač. Otišao bih i na Višnjik ali što ću kad je i ovdje pivo na rivi 31 kunu. Danas vidim da je odluka bila dobra. Sranja ima dovoljno i na mojoj terasi.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here