*On
Odozgo, kroz napukla vratašca dimnjaka uzana traka svjetla dosezala je sve do vrhova iznošenih cipela. Cipele nisu bile njegove. Bar se nije sjećao da ih je ikada obuo. Pokušao je ustati na noge. Oslonio se na zidić od neožbukane cigle. Zapeo je za nešto što se u mraku odazvalo škripom. Nasumice je bauljao u tami bez mirisa. Bez sjećanja. Spotaknuo se o stepenicu. Na vrhu je odgurnuo teška limena vrata koja su zacvilila u polumrak veže. U par koraka našao se na praznoj ulici.

Ona dvojica uvukla su ga u ovu vežu na silu. Silom su htjeli ishoditi da im potpiše neki list papira. Kada je to bilo? Zašto? Toga se nije mogao dosjetiti. Na stanici je bilo par ljudi, pa je dvojac pokušavao biti diskretan. Nije im se mogao prisjetiti lika. Samo ruku koje su ga povlačile u stranu. Bijelih ruku s puno crnila ispod noktiju kao u mehaničara ili vojnika što po cijele dane premeću predmete natopljene gustim, crnim, smrdljivim uljem. Da, mirisali su na totmast i ćevape s lukom. Njih dvojica htjeli su da im potpiše list ispisan veoma, veoma sitnim rukopisom. U trenu kad su ga uvukli u podrum na ulici je zarondao pa skviknuo tramvaj; baš onako kako zimi ciče tramvaju u zavoju.

Danas je pločnik zatrpan limovima, crijepom i žicama. Nebo je karmin crveno. Na jednom izlogu još se drži komad prljavog, napuklog stakla. U njemu je ugledao spodobu u odijelu koje je možda nekad bilo plavo. U očnim mu dupljama nije bilo sjaja. Samo dvije duboke, tamne rupe. S lijeve strane bio je parkić. Platane bez lišća i skliska trulež po stazi.

Zastao je kraj prve klupe i sjeo. Pogledom je fiksirao vrhove cipela. Ona dvojica nosila su uniforme. Crne uniforme i srebrni znak na kapama. Nešto su htjeli od njega, a on na to nije htio pristati, ali se nikako ne može prisjetiti o čemu su se sporili. Pogledao je u nezastrte prozore zgrade preko puta. Tamo, čini se, već odavno nitko ne živi. Isto je bilo i s ostalim prozorima oko Parka. Ponovo je pogled upiljio ka zemlji, u nadi da će tamo vidjeti bar jedno živo biće, mrava, neku bubu ili jedno od onih stvorenja što se hrane trulećom gnjilobom. Ništa.

Počeo ga je hvatati strah da je ostao jednino živo stvorenje u parku. U ulici, gradu.  U taj tren mu se objave krvave oči onog čovjeka u uniformi koji ga je držao za revere dok mu je onaj drugi petljao nešto iza leđa. U hipu mu sine zadnje sjećanje. Na nešto gusto i toplo što gmiže po prsima; ispod košulje. Posljednje sjećanje. Spustio je glavu među koljena.

*Ona
Ona je čekala. Bilo je jasno. Čekala je nekoga koji doći neće. Žučna vrećica se izvrtala i gustom grkom tekućinom po stoti puta natapala poslijepodne. Ipak je čekala. Njih šestero je stajalo uz ogradu i pomicalo usne. Ruku izvrnutih na molitvu. Ona je stajala i pogledavala prema raskružju na kojem se neće pojaviti čovjek u plavom odijelu. Negdje u dvorištu vrištala su djeca. Lice joj je bilo poput gipsa. Prljavoblijedozeleno.

Kad je posljednji puta okrenula prazni želudac više se nije plašila onih što stoje u redu na ulazu. Više nije čekala nikog. Nestao je svaki strah. Odluka je bila donesena. Ostala je samo nelagoda. I neizvjesnost u utrobi koju će danas izokrenuti. Poslije će tako izvrnuta otići kući. Sama. Kao rasparena čarapa na dnu ladice koja se više nikada neće spariti s onom sličnom, zaostalom u ponoru perilice.

*On
Držeći glavu među koljenima pokušao je zaustaviti vrijeme. Kroz veliku trokutastu rupu na potiljku probijala se svjetlost; sve do mahovine na rubu staze. Kroz poderanu lijevu nogavicu bjelasala se alabastreno bijela potkoljenica. Nije bio živ. Nije bio mrtav. Samo zaboravljen poslije Sudnjeg dana. Zauvijek. Nebo je bilo crvenkasto. Zapravo kurvanjski roza.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here