Kod Mirka Momčilovića

Autor:Miroslav Šantek
TAJ TEŠKI, SPECIFIČNI MIRIS gostionice je nemoguće opisati. On se treba osjetiti. Uvuče se negdje u kožu, u tijelo, u mozak. I zauvijek živi. Na rubovima mojih sjećanja je ta velika kuća na samom početku tada Ratkovićeve ulice, a današnje ulice Brezje u koju smo kao djeca krišom ulazili zbog mehaničkih čuda koja su u zamjenu za par dinara davala zadovoljstvo napucavanja loptica tipkama i nezaboravne boje i zvukove koji se mogu osjetiti kad igrate fliper.Gdje si igrao fliper?Kod Mirka Momčilovića ili Klarića ili u Concordu. “Naš” je bio Mirko Momčilović – legendarni petrinjski kafić, dugovječan, postojan, opipljiv. Godine koje su dolazile donosile su nove petrinjske kafiće u moj život, ali samo radi muzike. Moj omiljeni kafić osamdesetih je bila Dora, a “kod Mirka” sam znao vrlo rijetko ući, ponekad prije jutarnje smjene u Gavriloviću ovdje bi znale biti vrlo filmske scene. U današnje doba nemoguće. Kako su se tisuće radnika slijevale prema tvornici, prije posla, u cik zore, radnička klasa bi trgnula konjak, rakijicu. Kafić je bio prepun – kao da je subota navečer.
DANAS NA VRATIMA TOG KAFIĆA koji je poslije rata promijenio puno naziva i vlasnika u najmu visi osmrtnica na kojoj piše da je u 87 godini umro Mirko Momčilović. Naš čovjek iz Brezja. Jedan od predstavnika one stare Petrinje koja svakim danom sve više nestaje pred našim očima. Vremena se mijenjaju. Nema ni flipera, a ni miris više nije onako jak. Fino brutalan. Ostaju  samo sjećanja.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here