Madhu Hadžić na 57. Goranovom proljeću

Autorica: Ljiljana Lekanić-Kljaić

Ove je godine sve naglavačke. Tako je dodjela Goranove nagrade umjesto prvi dan proljeća na Goranov rođendan održana 20. lipnja, zadnji dan tog godišnjeg doba. I vrijeme je bilo proljetno promjenjivo: čas prohladno, a onda toplo. Sa Madhu i njenim roditeljima našla sam se u Lukovdolu i žalosno primjetila da se ništa nije promijenilo od prije nekoliko godina, kad sam zadnji put bila tu. Mislim da bi ovo selo trebalo biti poput  Saint Paul de Vencea u Provansi. Dakle, nuditi svu raskoš prirode, blizinu mora i planinskih vrhova, biti uvijek puno šušura mladosti koja nije nužno okrenuta poeziji, već radosti življenja.  Vjerujem da bi to Goran volio, jer sam nije doživio mogućnost uživanja u dugovječnijem životu. Ovako jedva da smo mogli pronaći mjesto gdje možemo sjesti i popiti piće! Na svu sreću da se OPG Krizmanić otvorio par dana prije i da nas je ljubazna i šarmantna domaćica bila spremna uslužiti, iako je prethodne večeri imala goste do jutra. Tako smo mogli pričekati našu Poetesu, koja je bila na radionici, točnije razgovoru sa učenicima dobitnicima nagrada Goranovog proljeća koji su moderirali Ana Brnardić i Goran Čolakhodžić.

Nakon toga imali smo dva sata vremena u kojem smo odlučili posjetiti manastir Gomirje. Kao većina takvih objekata nalazi se u nestvarno lijepoj prirodi okružen besprijekorno njegovanim okolišem. Kažu da je to najzapadniji manastir u Europi. Osnovan je oko 1600. godine. Detalje o manastiru čuli smo od simpatičnog i duhovitog igumana Mihajla. Radi se o trobrodnoj crkvi sa polukružnom apsidom i zvonikom na pročelju, a unutrašnjost krase barokne freske.

Nakon ovog neočekivanig intermezza vratili smo se u Lukovdol, gdje je u 17 h započinjala svečanost dodjela nagrada. Madhu sam upoznala sa Petrinjcem Miroslavom Kirinom također dobitnikom Goranove nagrade. Ove godine bio je u žiriju nagrade Goran za mlade pjesnike. Slijedi zajednička fotografija ovogodišnjih laureata ispred nevjerovatno dojmljivog spomenika Goran Vojina Bakića. Ta dvojica velikana zapravo se podrazumijevaju u svojoj potresnoj tragičnosti. Srećom da ova skulptura nije doživjela sudbinu ostalih Bakićevih djela, nepovratno izgubljenih za hrvatsku, ali i svjetsku kulturu.

Započinje program i prva uzvanica koju službena spikerica najavljuje naša je Madhu. Čujemo Srednja škola Petrinja, mentorica prof. Kata Sužnjević, prva nagrada. U tom času dirljivo je imati veze sa Petrinjom i njenom srednjom školom! Kao razrednica osjećam ponos. Privilegij je učiti takvu mladu osobu, za koju žiri ističe da o mladenačkim previranjima i sumnjama govori na drugačiji način i s neočekivanim detaljima. Nazivajući je pjesnikinjom ističu da osjeća nježnu slabost ljudi u svijetu na koji je došla kako sama kaže „dok gorjele su planine“. Birani izričaj i nježna emocija autorice, uz dozu tihe mudrosti, obećavaju lijep umjetnički razvoj, ako samo nastavi putovima poezije, zaključio je žiri. Tada je Madhu (jedina) izgovorila svoju pjesmu. I to je bio pun pogodak. Dominantno, a odmjereno dotaknula je svoj dio svemira i bila svoja, a pripadala svijetu, kako kaže u pjesmi Paralelno. Budući da je osvojila prvu nagradu objavljuje joj se pjesma u zbirci ovogodišnje Župančićeve frulice u Sloveniji.

Miroslav Mićanović dobio je ovogodišnji Goranov vijenac i jezgrovito kako pjesniku dolikuje objasnio apsurdnu situaciju koju živimo: “Mi se nalazimo sada između biologije i kulture, ali poezija je ipak jača od svega“. Žiri je naglasio da već tri desetljeća ispisuje jedan od najzanimljivijih i najzaokruženijh pjesničkih opusa. Ističe da je poezija govor o budućem koji nam se već sad događa, a jezik je naša jedina stvarna mjera. Kakva god jest, zaključuje. „Iznimna poetička samosvijest, visoko jezično umijeće i brojni načini pokretanja originalnih uvida, Mićanovićevo pjesništvo čine jednom od onih pojava koje našu kulturu i ukupnu zajednicu čine boljim  mjestom za život obrazloženje je žirija.

Nagradu Goran za mlade pjesnike dobio je Tomislav Augustinčić. Žiri ističe da se njegove pjesme dovezuju jedne na druge i djeluju poput ulomaka i varijacija jednog tematskog polja. Stoga želi ustrojiti knjigu kao koncept, a ne kao zbirku više-manje autonomnih pjesama.

U takvom sjajnom društvu našla se naša empatična i plemenita sugrađanka, uvijek svoja, ali i naša koja već sada blagošću i zrelošću neobičnom za njezinu dob otvori svaka vrata, a ponekad i odraslima pokaže drugačiji put.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here