Zrin biciklima

Kako se nekoliko dana zaredalo kišno vrijeme, čekali smo pravi dan za još jednu biciklističku turu po brdovitim predjelima Banovine. Ovaj put smo imali neuobičajnu ekipu sastavljenu od raznih umjetnika, književnika, sportaša, svećenika i blogera, no krenimo ispočetka…
Već dugo sam dogovarao s prijateljem, blogerom, novinarom i zaljubljenikom u cycloturizam Draženom Breitenfeldom, posjet Zrinu. Dražen je to jutro stigao oko 11 sati sa književnicom Enom Katarinom Haler. Dočekali smo ih moj susjed Dražen koji je zaljubljenik za ovakve izlete s biciklima, te Crta, vizualni umjetnik, s kojim sam posljednjih nekoliko godina imao prave biciklističke poduhvate na Smaragdnom eco film festivalu. Popili smo svi zajedno čaj i kavicu, pa smo se uputili uzvodno stazom uz Unu prema Dvoru.
Cesta je prazna i idealna nedjeljom za rekreativno putovanje biciklom. Prvo selo od Hrvatske Kostajnice, Volinja je prazno. Tek poneka kuća odiše životom, vidljivo je po pokošenom dvorištu. Tu je i posljednja stanica ako se putuje vlakom. Nakon toga vlak mostom ulazi u Bosnu, ali te linije odavno više ne prometuju. Prije nekoliko godina je ukinuta i veza transporta prema Sarajevu. Prelazimo biciklima preko željezničkog prijelaza koji je prazan, bez oznaka.

Vrijeme je idealno za bicikliranje. Poluoblačno, pa ponekad izviri Sunce koje nas obasja. Onima koji imaju, vjetrić pomiluje kosu, a oni koji je nemaju (poput mene) zaštite glavu od UV zraka. Varljivo vrijeme može učiniti da od sunca izgoriš, što sam osjetio i na kraju ovog putovanja.
Zaustavljamo se na trenutak u selu Kuljani kako bi uživali u šumu rijeke Une na Kuljanskom buku. Voda je još visoka zbog kišnih razdoblja, no za mjesec dana ovo mjesto će biti preplavljeno kupačima iz obližnjih sela, pa i iz Kostajnice. Tu srećemo Don Damira, mladog svećenika koji je upravo kupio novi bicikl pa ga testira. Stiže iz sela Umetić. Sjetio sam ga se dok je još bio školarac u Hrvatskoj Kostajnici. Tako nas je sada šestero, pa nastavljamo prema Kozibrodu i Divuši. Kozibrod donosi prvu ozbiljniju uzbrdicu, no bez poteškoće je savladavamo kako bi uživali u nizbrdici do samog skretanja za Zrin kod trgovine u Divuši.
Kod skretanja prema Zrinu cesta je asfaltirana, tako da bez poteškoće, sami na cesti bez prometa, prolazimo kroz Donju i Gornju Oraovicu. Poluprazna sela s ožiljcima iz ratova. Naime, ovdje koji god je rat prošao, nije donio ni ostavio ničeg dobroga. Ali priroda je prekrasna i to nam je bio i cilj: uživati u vožnji do Zrina.

Dan prije u Zrinu se održavao koncert u staroj gotičkoj crkvi Sv. Katarine. Don Damir mi priča da je bio na tom koncertu dan prije i kako je neki grof iz Mađarske izgubio negdje na putu veliki plavi prsten. Šalimo se da tko nađe taj pečetnjak, osigurao je ljetovanje na moru. Crtalić kaže da nam eto sredstava za održavanje festivala. Crta je organizator Festivala Željezara, no svake godine je sve manje i manje financijskih sredstava kako bi nastavljao organizaciju festivala. U potpunosti ga razumijem, jer sam i sam osjetio tu situaciju. Mi smo umjetnici marginalci, koji djeluju u ovim područjima od posebnog državnog interesa. Zapravo taj izraz „posebni državni interes“ stigao je iz fraze „posebna državna skrb“, no i jedan i drugi naziv su ostali tek puste fraze. Puste baš kao i ovaj kraj kroz koji bicikliramo…
Priroda je prekrasna, polja i brda puna cvijeća koje svojim bojama prikazuju neobične žute nijanse. Crta fotografira cvijeće koje, kako kaže, nikada nije ni vidio. Miris nas očarava, a kada bi zastali i osluškivali zvukove, čuli bi rojeve pčela koje ovdje imaju „pune ruke posla“. Možemo samo zamisliti kakav okus ima med iz ovog područja netaknute prirode koja je u svojoj punoj snazi. Ovdje nema nikakvih virusa koji su nastali na „manama zapadnih civilizacija“. Ovdje su sve „vrline brdovite Banije“ satkane u svim nijansama koje cvijeće krasi. Ovdje se diše punim plućima…

Nakon nekoliko uspona, pogled nam puca na staru utvrdu Zrin. Malo lijevo se nadzire i ostatak crkve. Spuštamo se u selo i zastajemo kod novoizgrađene crkve. Na ploči imena mještana koji su stradali 1943.godine. Kao što sam spomenuo, ovdje ratovi nisu ništa lijepo ostavili. Ova župa nema niti jednog župljanina. Ena je u svom prvijencu pod nazivom „Nadohvat“ opisala sudbinu svoga djeda i bake koji su uspjeli preživjeti 1943. Pitam je gdje su živjeli, a ona mi kaže: Tu drito ispod tvrđave!
Penjemo se prema utvrdi gurajući bicikle. Posljednji put prije par mjeseci sam tu bio autom. Na vrhu je bila poderana hrvatska zastava, no sad je tu nova. Izgleda da je moja foto kritika donijela pozitivnu promjenu.
Ovo je bila jedna od brojnih utvrda Zrinskih u kojoj su živjeli. Vidljivi su zidovi koji ocrtavaju ovaj veliki posjed nekadašnjih vladara. Sada je to tek ruševna zidina koja može biti veliki potencijal kontinentalnog turizma. Prije par dana sam gledao mapu i shvatio da je trokut koji tvore selo Zrin, selo Lovča i vrh Šamarice Čavić brdo, samo središte Zrinske gore. Ovo je mjesto idealno za sve i jedan oblik kontinentalnog turizma, jer ima bogatu povijest. Naravno, kada to nadređeni i oni koji se bave turizmom uspiju prepoznati…

Nakon kratkog predaha, tamni oblaci su zaprijetili kišom, a vesela družina se požurila vratiti na početak ovog putovanja. Spustili smo se do podnožja brda, te napunili boce izvorskom vodom. Moj susjed Dražen mi kaže da sljedeća dva dana radi u Vodoopskrbi, te da mu je ovo putovanje bila odlična relaksacija. Naravno da ćemo ga pamtiti, no trebalo se požuriti kući. Tek nekoliko kapi kiše nas je osvježilo, iako smo bili puno brži od oblaka. Prekrasan krajolik s nekoliko ograđenih imanja na kojim smo vidjeli kako se odmara stoka, ali i livade po kojima su jurili zečevi, bježeći od škanjaca koji su ih iz visine vrebali. Zaista je ovo kraj koji se biciklom mora doživjeti…
Negdje na cesti između Divuše i Kozibroda ugledam jedan križ koji je okružen paprati. Učinilo mi se kao izvrsna fotografija, tako da sam stao kako bih ovaj prizor ovjekovječio objektivom svoje kamere. Jurili smo dalje prema Kostajnici kako bi izbjegli kišu, ali kako bih i opravdao mojoj Marini cijeli dan, budući da sam joj rekao da se vidimo popodne oko 15 sati. Ovaj put kasnio sam četiri sata, pa mi se učinilo da bih najbolje mogao opravdati kašnjenje buketom božura koji su rasli na divlje uz cestu. I to se zaista dokazalo kao dobra odluka i gesta!

Negdje oko 19 sati smo stigli u Hrv. Kostajnicu te smo sjeli uz Unu kako bi popili još jednu kavicu prije rastanka. Počela je konačno padati i kiša, a mi smo odahnuli, jer naš izlet biciklima je bio završen. Don Damir se uputio u Umetiće, Crta na vlak za Sisak, Dražen i Ena autom prema Zagrebu, dok smo moj susjed i ja otišli kući. Iza nas je ostalo oko 56 kilometara koje smo pridodali kilometraži naših bicikala. Kako ove godine moj festival neće imati dio s bicikliranjem festivalskog tima, ovo putovanje u središte Zrinske gore bila mi je izvrsna kompenzacija tog feelinga. I uz sve to, upoznah divne ljude, koji su mi još jednom potvrdili da se uz ekipu lakše podnose kilometri, a putovanje prekrasnim pejzažima ostaje jedno divno iskustvo.
Za PS portal snimio i napisao Daniel Pavlić

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here