Pismo čitatelja: Poklon premijera Banovini

U samom početku kad Covid je u pohod krenuo, stožer smo vidjeli kao da gledamo prema oltaru sa vjerom da rješenje i spas samo oni koji ga vode mogu dati. Ali sve je tako brzo nestalo kao da nam paklena magla proviđenje donese; a u stvari svakome je trebalo biti jasno da tu nešto nije kako oni zbore i da sve to sa virusom neće samo tako stati i da nas uz sav taj jad zbog države takve kakva nam je i kako nam je vode, bude u jesen dotukao do kraja. Al eto, na trenutak odahnuli smo malo kad stožer s Berošem na čelu izdao saopćenje da sve je prošlo i skroz čudno u izbore nas gura. A mi u županiji ovoj koju krasi rekord sramni u temi nezaposlenosti, dakle u tom smo nedodirljivi – ravnih 19,9 % i to bez onih koji su otišli „preko grane“.
I to je naša jadna zbilja, mislim si u tuzi da li smo zaslužili da nam je tako, da malo čega ima a još manje da išta radi, pa me misli dovedu do junaka ove priče kojeg dobro poznam jer odrasli smo zajedno, a u osnovnoj školi dijelili smo istu klupu, naravno, prvu po redu a ta je uvijek za zločestu djecu bila. A i nekako nam se potrefilo da smo 1991. zajedno po šarenu uniformu našu stigli. Nakon te opasne gužve ja se u radionicu svoju privatnu vratim, alatu svom i poslu dragom i u samom početku sve nam nekako milije bilo pa tako i porez koji sam svojoj državi plaćao. Školskog druga nisam jedno vrijeme sretao, do jednom kad mi reče da u neku proizvodnju ide, radilo se o paradajzu. Puko sam od smijeha, ma znam ga, veze on sa zemljom i baščom nema, al kad sam vidio šta radi, načudit se nisam mogao. Plastenik moderni, specijalna folija, a snijega po cesti još ima, grijanje radi da u majici možeš biti unutra. A paradajz se penje po nekoj špagi prema gore, stabljika ga puna, ko grožđe se nanizo, nema zemlje, samo neka kocka ko staklena vuna a kroz cjevčicu kompjutor biljku hrani, jedan čovjek sve je u stanju odrađivat. Napredak pravi, al ispalo da sve to gadno košta, prodao stan u Gorici koji mu je ostavila baka i još masni kredit potpisao al sav sretan veli da kad vidi kako sve glatko ide proširio bi proizvodnju. Rastali se i tek nakon godine i pol se sreli, opet zima, nekako pred Božić a on mi u tuzi reče- propalo sve do kraja i u Njemačkoj sada radi, tamo mu i familija cijela, kaže – dječica u vrtiću ko od šale naučila šprehat. Priča je ta ovakva – sve dobro je teklo a problem je nastao kad je paradajz izrastao do kraja, nemaš ga kome prodat a cijena koju ti centri daju ni ložu ti u plasteniku ne mogu isplatit. I sa tugom u svom tom jadu svom priča da dotukla ih neka uvozna firma što vlasnik joj brata u vladi i velikoj stranci ima. Uništi ih uvozom do kraja. Dalje potrebni nisu detalji, al zna se, banka na kraju svu opremu odnese, bakin stan nestao ko da ga nije ni bilo, a da zbog hipoteke ne ostane bez krova nad glavom on putovnicu našu za koju je dvije godine čučao po rovu, sa grbom našim na početku, u džep stavi i kartu za Njemačku kupi. I kako nas ponekad život čudnim putem ironije vodi, tako i on sada po Berlinu kombi za dostavu vozi, Mercedes ko led novi i selfi mi poslo, otvorena zadnja vrata a pun do vrha paradajza i uz sliku mi poruka stiže – isti sistem proizvodnje kako ga je i on prije propasti kod nas instalirao.
Kako rekoh da u izbore hitne se kreće, da Beroš i ekipa ne izblijede, pričaju se razne priče, političari mnogi drobe svašta, obećanja cure kao iz rukava a događaj jedan ko opaka munja poveže mog školskog i ratnog druga i premijera nam milog. A on u Mostaru je bio jer nije šala, glasovi dijaspore mu bitni jako. Pa da sve sigurno bude, dragi naš premijer položi kamen temeljac za tvornicu koju Podravka će gradit i koju mi ćemo platit. A tvornica je za preradu paradajza. A premijer sa veseljem doda onako bez srama, Hrvatska će udvostručit financijsku pomoć Hrvatima u BiH. Nikako mi to ne izlazi iz glave, posebno taj kamen temeljac i prijatelj moj stari, onaj što sad vozi paradajz za nekog Hansa a nije li propao zbog toga što u županiji ovoj ekipa na vlasti nije takav kamen u zemlju gurnula.
Nije li za nas uvrede dosta, na čiji jad i tugu ili bolje na čiju sramotu sve ovo, jel kako to sve da se zove kad premijer na prošloj sjednici za izbore prošle pokloni županiji našoj vojarnu u Lađarskoj. Pa premijeru, za tu zgradu temeljac kamen postavila je AustroUgarska a gdje i čija je ona do sada bila? Čudno da o cesti Zagreb Sisak za izbore ove slova nema. Valjda su se već od laži posramili i oni sami. Naravno, ni „r“ o rafineriji koja je gotova priča. I taj jadni zadnji dimnjak ugasiše Mađari, a ekipa na vlasti lupeta o povratku INE. Kako da nam se premijer nije dosjetio štosa pa nam barem obećao da nam bude udvostručio pomoć kao onima u Mostaru. Nije mu palo na pamet a bila bi mu za izbore dobra fora, jer kako nam dosad ništa nisu dali a duplo od ništa je opet nula, pa eto mi glupi veselimo se izbornom daru a država troška nema. Al možda sam blento potpuno u krivu, jer možda nije fer da mi sve dobijemo jer kao što znamo dobili smo veliki zgoditak – Trgovskoj gori kao i nama loše se piše. Izgradnja odlagališta N otpada izgleda ozbiljno kreće. A o tom ko o velikom dobitku naveliko priču župan slaže jer on je valjda stručnjak za atome a i negdje sam pročitao da je osnovao nekakvu agenciju za svemirska istraživanja. Protiv te pokvarene igre, za čistu Banovinu i zelenu Trgovsku goru kako je za vidjeti i čuti već godinama jedini Dumbović borbu vodi i nas okolo voda i jadno je do bola da jedini on o opasnosti i propasti priča. Tako i premijer spominje pomoć Banovini od 10 mil eura al nije pojasnio do kraja – cijeli iznos ide za uređenje odlagališta nuklearnog otpada i već je objavljen natječaj za izvođača. Toliko o obećanju, petljanju i laži. U jurnjavi za novim mandatom premijer u Zadar požurio, podirao zaraženog tenisača a kad novinar ga za izolaciju upita gadno se na njega otresao, a još više odgovornosti nam pokazao ministar Božinović koji na stranačkom veselju u Sisku nema s kim se nije rukovao a grozota bude još veća, nagnuo se preko stola i stišće ručicu nekom djetencetu.
Prijatelju moj dragi, tužna je tvoja kao i uniforma šarena moja koju od ponosa za tko zna šta čuvamo u ormaru, kad vidim tko nas i kuda vodi, kakvi su zapravo to ljudi i koje je to pravo da hirom svojim, potpisom i odlukom glupom samo da ostane na vlasti, sudbinu nam kroje. I kad bolje smislim većini od vas da istina dođe do kraja treba samo iz kaputa stranačku knjižicu otpisat i sve je odmah jasno – tko ste po znanju i koje vrline vas krase. Tko i šta prije potpisa za istu knjižicu ste bili, i svima bi bilo jasno da sve ovo drugačije završiti moglo nije.
A srce da mi pukne kad si mi rekao kad na urlabu zadnjem si bio, dječica tvoja pitaju te za par dana – tata kada se vraćamo kući? E zbog toga premijeru sram i vas i sve vaše iz županije ove bilo, jer za puno toga ovdje vi ste krivi. A dječica o kojoj sam vam pričao, a zaslužili to niste jer sve to vama ništa ne znači, dječica ta nikada se vratiti neće i tu nesreću našu pravu priča otkri. Tu nesreću da toj djeci zbog vas ovdje kuća više nije.
Napisao:Vlatko Kovačević LORDI
(stavovi autora ne odražavaju nužno stav redakcije PS portala)

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here