Dobra večer. Ja sam Steinway, vaš novi sugrađanin!

Autor: Aleksandar Olujić

Jedne tople rane večeri, 13. srpnja 1985., četvorica muškaraca istrčala su na golemu binu postavljenu na čuvenom nogometnom stadionu, a jedan od njih s crnim brkom na licu obučen u bijelu majicu bez rukava (potkošulju) sjeo je za klavir i odsvirao prve note pjesme. Riječ je, naravno, o grupi Queen, Freddiju Mercuriju i jednom od najvećih hitova popularne glazbe: Bohemian Rhapsody, a koncert na kojem se to zbilo bio je Live Aid, možda i najpoznatiji koncert u povijesti glazbe. Zvuk klavira kojim je započeo nastup Queena što se razlio te večeri Wembley stadionom zauvijek će se usjeći u pamćenje milijardi i pol ljudi koji su širom svijeta uživo pratili ovaj događaj.

Topla ljetna, petrinjska večer. 27. je lipnja 2020., ulazimo u dvoranu Hrvatskog doma koju nazivaju „Malom“ i odabiremo slobodno mjesto gdje ćemo se smjestiti u skoro praznoj dvorani, pogledavajući se s neizrečenim pitanjem u očima. Iako smo došli ranije očekivali smo zateći više posjetitelja. No, naš strah bio je bezrazložan i ljudi su počeli kapati, najprije pomalo, jedno po jedno, da bi se njihov dotok pojačao i dvorana se ubrzo popunila popriličnim brojem posjetitelja (usprkos svim vijestima o zarazi i oboljelima rekao bih), tako da je tek pokoja stolica ostala prazna. A, svi mi ovdje smo došli radi koncerta na kojem će nam se predstaviti – klavir!

Klavir, glazbeni instrument čije ime potječe od latinske riječi clavis što znači tipka ali i ključ, otud francuski naziv clavier i njemački Klavier, dok je hrvatski izraz za njega glasovir, što dolazi od vrtlog (vir) glasova. Izraz clavier se do kraja 18. stoljeća upotrebljavao za sve instrumente s tastaturom, čembalo, klavichord, spinet, virginal…

Tijekom 17. stoljeća iskazana je potreba za instrumentom s tastaturom koji bi mogao zvučati i glasno i tiho, već prema potrebi. Prvi kome je uspjelo napraviti takav instrument bio je talijanski graditelj glazbala Bartolomeo Cristofori koji je vjerojatno 1698. konstruirao arpicembalo che fà il piano e il forte (čembalo koje može svirati glasno i tiho), odnosno žičano glazbalo s tipkama, na kojem zvuk nastaje udaranjem batića o žice (za razliku od drugih žičanih instrumenata s tastaturom gdje se zvuk dobiva trzanjem žice). Iako su njegov dizajn i mehanika instrumenta bili za tadašnje vrijeme vrlo promišljeno napravljeni, Cristoforijev instrument nije naišao na prihvaćanje u Italiji. Srećom, za njega se zainteresiralo više drugih graditelja instrumenata među kojima je bio i poznati graditelj orgulja Gottfried Silbermann koji je 1726. svom prijatelju J. S. Bachu predstavio novi instrument, no ovaj nije uopće bio impresioniran novotarijom. Srećom se Silbermann nije dao smesti i nastavio je raditi na unapređivanju instrumenta pa je i sam Bach deset godina poslije izrazio svoje priznanje graditelju i ne samo da je prihvatio novi instrument, već je na njemu pred pruskim kraljem Friedrichom II. Velikim izveo svoj ricercare. Veću preporuku novom instrumentu nije mogao dati.

Silbermannov rad nastavili su njegovi brojni učenici od kojih su tijekom Sedmogodišnjeg rata njih dvanaestorica prebjegli u Englesku gdje su postali utemeljitelji engleske tradicije gradnje klavira i razvoja engleske mehanike. Jedan od učenika obitelji Silbermann bio je i Johann Andreas Stein koji je dalje razvio i svojim originalnim rješenjima poboljšao postojeću mehaniku stvorivši tako preduvjete za prihvaćanje klavira kao solo instrumenta, a njegovi nasljednici su preselili radionicu u Beč. Glazbenici i kompozitori su s velikim oduševljenjem prihvatili klavir, jedan od njih bio je i Wolfgang Amadeus Mozart, koji ne samo da je skladao brojna djela za klavir već je bio i jedan od najboljih pijanista svog vremena.

U narednim će vremenima popularnost klavira samo rasti što će samo podstaknuti dalja usavršavanja, od kojih se mora spomenuti ono Sébastiena Érarda koji je uspio usavršiti englesku mehaniku u repeticioni oblik, koja se i dan danas ugrađuje u suvremene klavire, kao i klavire iz radionice Ignaza Josepha Pleyela koji su bili omiljeni instrumenti Frédérica Chopina. U međuvremenu nastaju i tzv. uspravni klaviri koji su imali forme lire, harfe itd.. Od svih je do današnjih dana opstao (i doživio veliku popularnost) jedino pianino. Klavir je postao i statusni simbol, pa je tako svaka obitelj koja je držala do svog društvenog ugleda nastojala imati jedan u svom domu, što je rezultiralo rastom broja radionica i proizvođača kao i pojavljivanjem istih i izvan Europe, prvenstveno u Americi i na Dalekom istoku.

Posebno mjesto u povijesti razvoja klavira ima Heinrich Engelhard Steinweg, sin ugljenara koji je rano ostao siroče, ali usprkos tome uspio završiti stolarski zanat i otvoriti vlastitu radionicu u kojoj je uz osnovnu djelatnost ispočetka izrađivao i mandoline, citre i gitare, da bi počeo izrađivati stolne klavire, pianina i klavire. Zbog loše gospodarske i političke situacije u njemačkim zemljama nakon revolucije 1848. on s obitelji emigrira u New York gdje će već 1853. osnovati vlastitu radionicu za proizvodnju klavira, a godinu poslije amerikanizirati će i vlastito ime u Henry Engelhard Steinway. Njegova firma Steinway&Sons dobila je nagradu za svoj klavir prikazan na New Yorkškom industrijskom sajmu, a potom i prvu nagradu na sajmu u Londonu 1862., kao i na Expositions universelles de Paris 1867. godine. Ali, što je još bitnije, dobio je priznanje i uvažavanje od dvojice najutjecajnijih i najboljih  pijanista ne samo tog vremena već uopće, Franza Liszta i Antona Rubinsteina.

Od tada pa do današnjih dana Steinway predstavlja „zlatni standard“ u proizvodnji klavira. Njihove instrumente cijene zbog dinamike koju posjeduje i sposobnosti da po potrebi nadglasa čitav orkestar kao i da odsvira najosjetljiviji pianissimo. Istovremeno, Steinway je zbog svog karakterističnog zvuka postao omiljeni instrument jazz, pop i rock glazbenika, što nas vraća na početak priče. Ja doduše ne znam na kojem je klaviru Freddy Mercury svirao te rane večeri 1985., da li je to bio Steinway ili ne. No, znam da je u njegovom domu u to vrijeme stajao Steinway model D proizveden 1972. u New Yorku.

Ovdje priča o suvremenoj glazbi i Steinwayu ne prestaje. Naime, jedan od najpoznatijih spotova svih vremena je onaj u kojem John Lennon svira svoj Imagine na bijelom Steinway Grand Pianu. Taj koncertni klavir John je 1971. poklonio Yoko Ono za rođendan. No, uvriježeno mišljenje da je pjesmu skladao na tom istom klaviru pogrešno je, to je napravio na pianinu marke Steinway koji danas (zahvaljujući Georgeu Michaelu) stoji u muzeju Beatlesa u Liverpoolu. Tvrtka Steinway&sons je 2010. u Lennonovu čast za njegov 70. rođendan razvila posebnu kolekciju koncertnih klavira i pianina „The Imagine Series Limited Edition“.

Ponovo sam u Petrinji. Dvoranom se razliježe glazba. Prsti pijanista se virtuozno sljubljuju s tipkama pretvarajući note u zvuk. Lovre Marušić, Dalibor Cikojević, Đuro Tikvica, Ruben Dalibaltayan, Karlo Ivančić i… ne, nisam ga zaboravio, već sam ga namjerno ostavio za kraj mada je svojom izvedbom baš on otvorio koncert i to zato što je tako mlad, Andrej Vidović. Jedan za drugim izvodili su svoje interpretacije glazbenih djela koja su istovremeno pokazivala mogućnosti koju ovaj crni, lakirani ljepotan posjeduje. Razigranost Mozarta, ozbiljnost Brahmsa, onirizam Čajkovskog, dramatičnost Wagnera ili nadahnutost Musorgskog.

Heinrich Heine, jedan od najvećih pjesnika svih vremena, rekao je kako tamo gdje prestaju riječi počinje glazba.

Postoji i skupljih i većih koncertnih klavira od ovog Steinwaya, koji se, slobodan sam reći, odmah ugnijezdio u srca Petrinjaca. Ali, nisam siguran da mogu pružiti sve ono što on može. Ovaj Steinway je vrhunski instrument kakvih nema puno i bez sumnje će biti magnet koji će privući mnoga poznata imena u ovaj grad, što ne samo da će njegovim stanovnicima u slijedećim desetljećima pružiti užitak slušanja izuzetnih glazbenih izvedbi a mladim i darovitim glazbenicima poput Andreja Vidovića dati priliku svirati na istinskom remek djelu, već otvara mogućnost za razmišljanje o organizaciji većih događanja koja se mogu uklopiti u kulturni život Petrinje, a time postati i dio turističke ponude cijelog kraja. Stoga treba čestitati svima koji su doprinijeli tome da Petrinja dobije ovaj instrument, a kako je to na koncertu rekao prof. Dalibor Cikojević, osobito Darinku Dumboviću, Karlu Ivančoću i Edmundu Andleru Boriću.

Unaprijed se veselim glazbenim poslasticama kojima ćemo biti počašćeni, nadam se vrlo skoro. Ako smijem zanovijetati, mene osobno jako bi zanimalo kako, na pr., Watermelon Man zvuči na Steinwayu.

Na kraju samo još ovo. Johnny B. Štulić je još davne 1979. zapjevao: „Još da imam Fendera vidio bi svirke“.

Da je Johnny umjesto gitare svirao klavir, uvjeren sam da bi umjesto „Fendera“ stajalo „Steinwaya“.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here