Promišljanje s birališta

Foto:screenshot

Autor: Marjan Gašljević
Danima sam dvojio, povremeno prateći TV program na kojem i tako nije bilo ništa osim predizborne promidžbe u različitim oblicima, da li da uopće izađem i glasujem. Promatrajući sve te laži s kojima su se razbacivali aspiranti za saborsku sjedalicu, ili bolje rečeno, plaćicu, ogadili su mi i samu pomisao da svojim skromnim glasom nekog od njih poguram do tog cilja. Daleko od toga da na toj plahti nazvanoj izborni listić nema i dobrih kandidata koji bi, vjerojatno, nešto i mijenjali na bolje u hrvatskoj političkoj bari, međutim oni, na žalost, jednostavno nemaju šanse pored stranačkih mašinerija hrvatskog vladajućeg duopola koji „jede“ sve koji nisu na njihovom stroju. Najtužnije je što i taj glas s kojem bih pokušao „pogurati“ negog koji nudi nadu uglavnom odlazi onima za koje niti u noćnoj mori ne bih glasovao.
Pijući jutarnju kavicu uključim TV. Prva vijest koju vidjeh potjera me odmah na biračko mjesto. Slika i riječi iz Mostara naguranih građana koji odlučiše izabrati vlast u susjednoj im državi. Jebiga, nikako da izaberu svoju vlast niti u državi, niti u kantonu a ni u gradu u kojem žive ali, eto, požuriše birati vlast mili im susjeda.
Stanem, tako, u red pred biračkim mjestom koji nikako da se pomakne. Sama organizacija biračkog mjesta zbilja je primjerena, međutim, što vrijede vrijedni i odgovorni članovi biračkog odbora kada birači pokušavaju uvoditi neka svoja pravila. Vremena za promišljanje imao sam, dakle, dovoljno obzirom da je jedna baka uzela izborni listić (plahtu) i zasjela na biračkom mjestu pa se sjetila da je zaboravila ponijeti naočale. Članovi biračkog odbora ne smiju joj, eventualno, pomoći a ona isključivo sama svojim očima i naočalama želi pročitati jebenu plahtu. I duga baka koja se s njom uvalila u prostoriju ima problem s naočalama ali i s odlukom što, koga i kako zaokružiti.
Strpljivo stojim, članovi odbora potiho pizde, onaj što šprica ruke umalo si dezificijens nije usuo u usta od muke, a meni nikako da se makne slika iz Mostara koju vidjeh na TV-u. Iz uspaljenog izvjestitelja rulja pred vratima biračkog mjesta zaskakuje jedan na drugog i želji da se dočepa izbornog listića. U BiH, kažu, birači imaju dva dana (subota i nedjelja) da konzumiraju svoje pravo glasa. Zanimljivo, kako samo tamo?
U, BiH, kažu, ima nešto preko 90 tisuća birača s pravom glasa od kojih je na zadnje predsjedničke iznore to pravo koristilo nešto preko 41 tisuću. Zanemarivo, kažu branitelji njihova prava glasa u hrvatskim izbornim procesima. Upravo tako s tim da u predsjedničkim izborima to izgleda drastično drugačije nego u ovim parlamentarnim.
Hrvatska je, inače, itekako poznata po takozvanim sendvič biračima, sendvič aktivistima i sendvič prosvjednicima. Još ako uz sendvič kapne i koja kunica i pokoje pivo pa i dan kupanja na Makarskoj rivijeri tko tome može odoljeti. Računica je jebena ako se tih 90 tisuća pomnoži s dva.
S drugim biračima situacija je nešto drugačija. Kako zastupnik talijanske manjine ulazi u Sabor i s jednim glasom slično ulaze i tri zastupnika iz XI izborne jedinice. I, općenito, u tom bazenu ima itekako mnogo kombinacija.
I što me onda tjera na sadomazohističko stajanje pred izbornim mjestom dok dvije babe čekaju naočale? Opravdavam sebe građanskom odgovornošću i dužnošću. Građanskom odgovornošću i dužnošću građanina drugog ili trećeg reda u „svojoj“ neovisnoj Državi. Ja, naime, rezervne Domovine nemam.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here