O klasje moje…

Autor: Aleksandar Olujić

Danas je opet od jutra zasjalo sunce. Kiša što je neki dan padala donijela je osvježenje i, premda podne nije tako daleko, vani je još ugodno.

Kupski nasip između kupališta Zibel i „novog“ mosta odmara na suncu. Pust. Na njemu obično uvijek ima ljudi: rekreativnih trkača, biciklista, šetača, pa i poneki virtuoz na rolama se otisne njime. Danas nije tako?! Možda stoga što je polovica srpnja pa su mnogi otišli van grada ili je to zbog opasnosti od korone ili zato što je ponedjeljak, prvi radni dan u tjednu, ili…

Između nasipa i Kupe gusto su i visoko izrasle vrbe i topole tvoreći zeleni zid koji priječi vidik prema rijeci, dok s druge strane puca pogled preko prostranih polja prema starom silosu i besposlenim dizalicama zaustavljenim u pokretu. Malo više desno vidi se i onaj Mlina i pekara, a pored njega kao prst strši ugasli dimnjak Segestice. Pogled mi šeće do vrška crkvenog zvonika koji je izvirio iznad dalekih krošnji.

Polja su napola požnjevena. Zeleni kombajn drijema usred njih.

Slike zaustavljene u vremenu.

Često su me na nasipu znali iznenaditi fazani što su pretrčavali s jedne strane na drugu. Danas nema ni jednoga. Možda i oni drijemaju u zlatnom polju.

Inače, kažu da je ove godine urod ječma i pšenice odličan i da nije otkupne cijene ratari bi mogli trljati ruke. Ovako, još kad im sruše otkupnu klasu… Vele kako će velika većina naše pšenice završiti izvan Hrvatske i to po bagatelnim cijenama. Ali, nema veze. Uvest ćemo zato mi svu silu raznih tjestenina i drugih mlinarsko-pekarskih proizvoda i to, kao i uvijek, pošteno platiti.

Vraćam se polako nasipom prema kupalištu. Po uređenom igralištu trčkaraju dječica. Čovjek bi ih mogao na prste jedne ruke pobrojati. Na klupi uz igralište netko sjedi, a u hladu pokraj nje leži pas.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here