Mnoge mi se misli roje, mnoga sjećanja naviru,ali u jedno sam siguran:vrijeme ne znači ništa.Jer onima kojima je stalo,taj osjećaj gubitka,ta praznina u duši, trajati će koliko i oni sami.
Petrinja ga pamti kao umjetnika, slikara, kipara, dizajnera. Priznat i cijenjen u svome gradu. Za mene samo Perica. Drug iz djetinjstva,susjed,i znad svega prijatelj. Onaj koji osjeća,koji razumije. Nepravdu nanesenu njemu ili bližnjima duboko je proživljavao, svjestan svoje nemoći da se odupre.
   Taj put,zadnji put, bili smo u gradu,pričali o ovome i onome, kao uvijek. A poslijepodne istoga dana više ga nije bilo. Preteško je,siguran sam,bilo to breme beznađa što ga je pritiskalo dugo, dugo..Imao je planove, svejedno, u umjetnosti tražio smisao svog postojanja. Ostalo je nedovršeno platno na štafelaju, komad petrinjske gline na stolu. I obitelj,neutješna u svom bolu.Okupilo se , kažu, veliko mnoštvo da se oproste od tog malog i skromnog čovjeka, koji je tako puno znao o svemu, prepun duha i sluha za mnoge stvari.
Ja nisam došao tada, znam da je shvatio .Došao sam poslije, sam ,i dugo stajao nad tom pločom od crnoga granita,i otišao, ne rekavši zbogom, samo doviđenja Perice.
Za PS portal:Željko Lipovac, predsjednik Petrinjske udruge likovnih umjetnika Petriart

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here