Autor: Marjan Gašljević

Jutros redovito ulicom prođoše radnici komunalnog poduzeća sa svojim minijaturnim kamiončićem i akciji istresanja kanti za otpad. Obično zastanu kod mene na ogradi na čašici razgovora a, kad-kad, istresu i jednu „domaću“. Uz 50 kuna mjesečnog paušala pražnjenje kante je dodatno još 10 kuna po pražnjenju: „Kako ovi Švabe nemaju smeća?“ Čudi se jedan od radnika.

U stvari u ulici nema „pravog“ Švabe. Tu je samo jedan Švabosanac i Švabobanovac. I ako im je prefiks isti drastično se razlikuju. Zajedničko im je ostalo samo što po njima možeš sat narihtati. U 7.00 počinju lupati u nekim svojim radovima. Prekidaju za gablec i završavaju u točno određen sat. Sve u „bocu“.

Prijatelj, hrvatski poduzetnik kojeg je Hrvatska birokracija već više puta pregazila obično karta i pripija do 4 – 5 ujutro a ja mu, tu i tamo pripomognem, a onda s terase drekne: „Ajmo, ustajanje! Nije ovo Njamačka ovdje se radi!“

Jučer je malo kišilo. Švabosanac je uredno u „propisano“ vrijeme izašao iz kuće s kišobranom i krenuo u zalijevanje cvijetnjaka pred kućom. Uz to se je, kao i uvijek, držao tako mudro i otmjeno da sam pao u depru. Što ja hrvatska seljačina znam kako se radi u Njemačkoj.

Stvarno, promatram drugog susjeda Švabosanca kako već sedmi dan kucka po stupiću uz ulazna vrata u dvorište. Strpljivo kucka po kamenu koji mu „bode oči“ jer nije savršeno ravan i on će to popraviti za domaćim majstorima, po vokaciji uvijek prevarantima, i dovesti u savršeni red kako to i doliči jednom Švabosancu. Kako koji dijelić kamena frcne na asfalt čivac smireno uzima metlicu i lopaticu da bi pokupio kamenčić. I tako desetak dana. Pizdim. Ja bih to uradio za nekoliko sati ali ne bih dočekao švapsku mirovinu, objašnjava mi Švabanovac stišavajući Radio Banovinu u najomiljenijoj mu pjesmi „Crna ružo bijela postala si“.

Švabosanac je ovdje već mjesecima. Sam u svojih petstotinjak savršenih kvadrata. Preplašen od prijetnje korone razgovara samo preko zidine s kojom je okružio kuću a vrijeme krati obilazeći oko nje i diveći se savršenstvu koje je izgradio. Jebiga, ja lamunjam svuda naokolo i ništa ne znam. On zna tko je prdnuo i našem kvartu, tko kada dolazi i odlazi. Tko pali svoje smeće da bi izbjegao plaćanje pražnjenja kante i tko je toliko komotan da redovito prazni kantu i manje od pola punu. Naravoučenje, sada znam zašto sam stalno u besparici. U prvi sam mah pomislio da je prolupao od usamljenosti a onda sam shvatio da kada se osjeća usamljenim plati neke domaće „majstore“ da mu nešto rade oko kuće pa ih onda „dresira“ na švapski i tako ubije vrijeme. A onda, kada se dobrano smrači i ja sa svojim malcima krenem u lov na krijesnice, dokučim da moj Švabosanac ipak ne pali sve smeće već nešto i baci. Makar imao samo švapsku putovnicu ipak mentalitet je jači. Vreća smeća susjedu iza kuće. Čisto da se ne zaboravi u svom svojem savršenstvu jer i mentalitet je dio svaršenog očuvanja naslijeđa.

Kod Švabanovca je izgleda promijenjena ljestvica omiljenih pjesma. Upravo je pojačana „do daske“ i naseljem odzvanja „Da sam pauk, mali pauk“. Čak je i nekoliko štakora pretrčalo preko ulice u susjedno domaće dvorište na doručak jer kod Švaba u dvorištu nemaju što tražiti. Kod njih je savršeno čisto. Upravo onako kako to nalaže švapski kodeks.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here