Fjaka zbilja postoji

Autor: Marjan Gašljević

Uvijek sam do sada nekako sumnjao u postojanje fjake. One dalmatinske. Čak sam neki dan malo i povrijedio dragog prijatelja iz Stankovaca koji mi je svratio na terasu donijevši mi nekoliko boca svog vina i maslinova ulja. Preklopljen preko stolica na sjenovitoj terasi rekoh mu da je lijenost prelazna s njih Dalmoša na nas Vlaje. Samo je pogledao u „plodove rada ljudskih ruku“ koje mi je upravo podastro na stol kao da mi kaže „a tko li je onda ovo uzgojio i proizveo“. Stankovci su prelijepo mjesto u Šibenskom zaleđu poznato po vrijednim težacima i prvoklasnom maslinovom ulju i vinima. Stankovci su i mjesto gdje su slomljeni zubi četničkoj agresiji što učiniše domaći momci samoroganizirani u poznatu postrojbu „Poskok“. I prijatelj mi Mladenko je bio „Poskok“ i to jedan od prvih koji je osnivao tu slavnu postrojbu. Njega fjaka kao i mnoge vrijedne stanovnike Dalmacije nije obuzela, kako ih mi kontinentalci znamo strpati, u stereotip. Od povelikog imanja Mladenko se stigne baviti i još nekim poslovima u tijeku sezone onda kada nije sat za izlazak u polje, vrt, vinograd ili maslinik. Za hladovine u rane jutarnje sate dok mi spavamo najslađi dio sna oni izlaze da bi odradili potrebne  radove na svojim imanjima. Svaka čast Mladenku koji je i u ovim godinama ostao onaj izvorni „Poskok“.

Ja sam, u stvari, taj koji zbiljski konzumira fjaku. Da je nešto hladnije bila bi to klasična lijenost ali ovako na ljetnim dalmatinskim vručinama to, kao izliku valjda, zovemo fjakom.

Sinoć je ovdje protutnjala oluja. Najprije užurbana grmljavina s opakim munjama i gromovima a onda prolom oblaka koji je potjerao potok uličicama mjesta. Taman u pola proloma oblaka u pol posla oko pripreme jela nestalo mi plina. Supruga me bespomoćno pogledala a ja sam slegnuo ramenima, sjeo u auto i odpuzio do nedaleke trgovine. Društvo mi je pravio unuk koji se nije mogao načuditi kada smo stali u vodi do koljena da bi kupili plin. Prodavačica se samo križala prevrčući očima kinovići obuću i zasukavši nogavice dok je gacala po vodi vadeći plinsku bocu iz kaveza. Unuka je, pak, obukla kod kuće badić i trčala po ulici gacajući u nastalim potočičima.

I jutro je granulo nekako muljavo s nekom lijenom kišicom koju je ubrzo potjeralo sunce. Do podne je već vrijeme bilo za savršenu fjaku. Pripijao sam izvrsno Mladenkovo vino preklopljen u hladu terase strogo pazeći da ne bi bilo „zbogom ovo malo pameti“ i mudrovao o fjaki i lijenosti. Pa ja sam jedna obična ljenčuga. Kakva fjaka. To je izmišljotina neke ljenčuge kao što sam i sam ili možda i još veće.

Ja, eto, svih ovih dana ljeta povremeno pustim samo laganu glazbu tek toliko kad ono prestanu jutarnji ptičji razgovori ili kada se smire cvrčci. I ako je hrvatska politička bara itekako uzburkana jednostavno sam otklonio svaku primisao da uključim televizor. Vidim da će biti itekako materijala i kada jesen zažuti. S prijateljima s kojima se ovdje družim o politici i zbivanjima uopće ne razgovaramo. Ta tema je zabranjena. Na meniju su uglavnom  teme s i oko gradela ili susjede koje protalasaju ulicom idući s ili ka moru jedvice obučene.

Prošlu mi zimu jedna susjeda pred desetak alapača na sisačkom placu kada me ugleda uzviknu: „Susjed! Pa to si ti. Jebote nisam te prepoznala znamo se samo kada smo goli.“ Babe su nas odmjerile a ja sam se pravio da me je sram.

Obično bi svatko kazao da je kratkovidnost kojom sam obdaren loša stvar. Ma, ljudi, nije. Ovako, s terase, svaka gospođa koja protalasa ulicom mi izgleda preko dobro. Tu i tamo se zaletim da napasem oči iz nliza da bih se, najčešće, pokunjen vratio i nastavio fjaku.

I taman kada sam zaključio da smo fjaku izmislili kao izgovor mi lijenčuge s kontinenta na roštilj mi uleti jato orada. Od blitve smo odustali zbog vrućine. Ta, tko po takvoj žari blanšira blitvu?

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here