Rapski lopatar

Autor: Marjan Gašljević

U ovogodišnjim turističkim pričama pozornost mi je privukao događaj s Raba gdje je jedan domaći „turistički djelatnik“ lopatom naganjao turiste koji bi doplivali u negove „teritorijalne vode“. U ovogodišnjoj turističkoj bitci za svakog turista i svako turističko noćenje aktivnosti ovog lika zvuče blago suludo. Kada se, međutim, samo malo jače zagrize u ponašanje takozvanih „domaćih“ prema turistima i prema obali općenito na svakom koraku vidimo razne oblike devijantnog ponašanja prema okolišu i prema ljudima. Više, zbilja, nije vijest da je tamo neki parajlija nagrdio neku prelijepu valu nakaradnom zgradurinom, prelijepi pješčani žal zamijenio betonskom rivom i postavio zaštitare da priječe put do mora na stazama kojima su oduvjek mještani nedalekom mjestašca sa svojim gostima silazili na kupanje i uživanciju izležavanja na pjesku izlažući se suncu.  Bome ni drugi manji ili veći zahvati u krajoliku nisu nikada negdje sankcionirani a kamo li blagovremeno spriječeni. Neki bi „komunalac“, kada je već sve gotovo, napisao rješenje „vratiti u prvobitno stanje“ na što se nitko ni lecnuo ne bi jer jednom nagrđeno lice prirode nikada više ne može dobiti svoj izvorni oblik.

Ništa bolje i ako možda lakše za popraviti je pristup ljudima koji dolaze na odmor pokušati uživati u blagodatima mora i turističke infrastrukture. Uzaludan je trud tisuća vrijednih turističkih radnika jer o njima i njihovom vrijednom i kvalitetnom radu rijetko će tko pisati. Za razliku od njih svatko će radije spomenuti neki doživljaj s nekim „lopatarom“ a taj će događaj zasjeniti sav onaj naprijed spominjani trud i rad. Da li smo i što ikada poduzeli da te turističke „lopatare“onemogućimo da nam nagrđuju trud ili samo odmahnemo rukom na „redikula“?

Danas je, evo, dan kada su davne 1991. godine pripadnici sisačkog 57. Smostalnog bataljona Zbora narodne garde izašli na obrambene položaje i zauzeli obrambeni „gard“ na evidentno prijeteću eskalaciju srpskog ekstremizma na našem, sisačkom, području. Ovaj podatak spominjem u kontekstu priče da bi se samo sjetio zgoda koje su pratile te hrabre dragovoljce u to vrijeme. Naime, i ako bijahu svjesni dragovoljci ipak su bili samo ljudi sa svojim, pored vrlina, manama i slabostima. Zanimljiv mi je bio način kako je manu pijanstva koje nije podnosio i kojoj zbilja nije bilo mjesta na bojnoj crti,  rješavao, poslije, zapovijednik obrane Sunje Praljak. Ako bi netko od gardista „povukao“ preko mjere Praljak bi ga po kratkom postupku strpao u svinjac i tu ostavio na triježnjenje i promišljanje. Nitko baš nije volio završiti u svinjcu pa se i klonilo opijanja.

Da „lopatara“ ima svugdje i da bi i njih trebalo na neki način pokušati popraviti govori i ponašenje nekih ovdašnjih „turističkih djelatnika“.

Naša prelijepa uvala ima nekoliko „mulića“ koje su davno od kamena sagradili mještani dok se turizam još nije niti spominjao. Ti bi mulići štitili njihove ribarske barke od valova i nevera. Oni su čak, mislim, zaštićeni kao kulturno dobro. Među tim mulićima su pješćane plićine gdje se igrajući u pijesku prvim koracima uće najmanji. Roditelji koji ih čuvaju uglavnom sjednu na mulić i paze ne malce. Nikome ne smeta barka vezana u muliću. Ali, odjednom su jednom „vlasniku“ mulića počela smetati dijeca koja se tu kupaju i roditelji koji sjede na „njegovom“ muliću. Pored barčice koju, ne pamtim, nikad nije izvezao dovukao je i nekakav plastičnjak a po muliću je nabetonirao nizove oštrog kamenja da se ne može sjediti. Jednom prilikom je na barčici zatekao jedan luftić kojeg je netko tu pometnuo. Kakva je to frka bila. Spominjao je i oca i majku i svu ostalu bližu i dalju rodbinu neodgovornom vlasniku luftića prijeteći fizičkim napadom. Ružnu scenu divljanja i iživljavanja na luftiću završio je groznom prijetnjom da će „nabacati razbijenog stakla u mulić da se mularija makne s njegove didovine“.

Za razliku od tog lika, usput koji renta apartmane, čije je ponašanje bespredmetno komentirati iz susjednog mulića poznanik mi Šime prije lanjskog ljeta uklonio je svoju barku objasnivši mi da on i tako više ne ide u ribanje zbog starosti i nemoći pa da se bar „mularija komotno igra na tom lijepom pijesku“.  On je, ranije, svoj mulić za razliku od susjeda, poravnao da roditelji mogu i „zaleći“ dok se malci igraju u pjesku.

I tako od „lopatara“ do „lopatara“ a svaka ih vala valjda ima hrvatska turistička priča teče kao i cjenici od mjesta do mjesta, od konobe do konobe. Svatko, naime, turizam živi na svoj način i po svojim pravilima.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here