Autor: Marjan Gašljević

Kako je sve relativno u životu od vremena do događaja možda će ilustrirati ovaj primjer kojeg se prisjećam uvijek pa i sada tridesetak godina poslije. Još uvijek se, naime, nisu stišali odjeci 25-godišnjice akcije „Oluja“ a je se, eto, prisjećam jedne banalne poslijeratne zgode iz jednog od mnogobrojnih razgovora o ratu i iz rata. Tada mi jedan dobar ( i danas ) prijatelj sasvim ozbiljno reče: „Što sereš Gaš. Kakav si ti to bio borac. Eto branio si Kozibrod, branio Kostajnicu, branio Dubicu, branio Topusko, branio Viduševac, branio Pecki i Petrinju. Jel tako? I, vidiš, sve je to palo neprijatelju u ruke a ja sam cijeli rat branio zgradu Mirovinskog u Sisku i obranio je i nikada nije pala neprijatelju u ruke. Jel tako? Tko je onda borac?“

Obično bih zadnjih godina pred godišnjicu „Oluje“ dnevno progutao po koji „mali“ heleks jer mi je zbiljski teško izdržati euforične najave napaljenih novinara i postroje političkih likova koji Domovinskom ratu a ni „Oluji“ nisu ni prismrdili da bi danas izricali lekcije onima koji su tu slavnu i ponosnu akciju iznjeli na leđima.

Na sam Dan pobjede 5. kolovoza ponosno sam izvjesio zastavu na balkon te sjeo uz kavicu pratiti tijek događanja proslave.

Ranijih godina cijelo ljeto obično provedem na moru gdje ne uključujem televizor a niti internet. Uživam u svojim uspomenama ali daleko više u igri i kupanju s dječicom i dragim prijateljima. Znam da će se uvijek neći netko tko će Naciji ispričati, kakvu – takvu, priču o tom Danu.

Danas nakon prvog gutljaja kave i neke od prvih rečenica euforično napaljenog novinara uživo iz Knina šalica kave je odletjela na tepih a ja sam otišao po nekoliko gutljaja zraka na balkon. Poslije toga gutnuo sam dupli heleks i ako sam znao da mi to neće biti dovoljno. Napaljeni novinar euforično je govorio o slavnom ulasku Hrvatske vojske u Knin da bi rekao kako „je jedino na Baniji zapelo“.

Niti u jednom trenutku ne želim spočitati niti omalovažiti fantastičan uspjeh 4. i 7. gardijske brigade i ostalih postrojbi koje su tog kninskog prijepodneva 5. kolovoza 95. ušle i oslobodile Knin. Bila je to velika pobjeda ali i poticaj postrojbama na drugim dijelovima ratišta, pa i mojoj, da „ubace u veću brzinu“.

U taj dan ponosa i slave izreći jednu tako omalovažavajuću rečenicu na najgledanijoj televiziji nije nonsens već  teška uvreda i poniženje svih onih koji su krvarili i iskrvarili na banijskom dijelu ratišta. A njih nije bilo malo.

Postrojbe na ovom „sporednom pravcu“ imale su izuzetno tešku bojnu zadaću ovladati ogromnim prostorom pod kontrolom neprijatelja nastanjenom srpskim stanovništvom. Ako nekog, slučajno, zanima taktički usporediti ovaj pravac i kninski pravac lako će to usporediti uz releventna izdanja HMDCDR gdje je akcija „Oluja“ obrađena i prezentirana u svim stručnim aspektima jednog ovako velikog događanja.

Moja brigada ovdje na Banovini poslije teških gubitaka u Kotar šumi 4. kolovoza nastavila je s intenzivnim bojnim djelovanjem 6. kolovoza te u stalnom bojnom kontaktu s neprijateljem ovladavala prostorom propješačivši gotovo 70 kilometara sve do „Suve međe“, odnosno Čorkovače i utoka Krmuljina na granici s BiH 9. kolovoza.

Koliko je to bio zahtjevan zadatak govori činjenica da smo, pored vrlo teškog brdsko-planinskog terena obraslog gustim šumama i prošaranog selima i zaselcima sigurno ne prijateljski nastanjenog stanovništva koje se je, usput kazano, u organizaciji svoje paradržave pokušavalo (neopravdano!) pod svaku cijenu dokopati susjedne nam BiH. Moja brigada u tom napredovanju je morala presjeći tri ( 3 ) ključne cestovne komunikacije za izvlačenje neprijateljskih snaga i priključenog im stanovništva koje su, upravo radi takve važnosti, bile i intenzivno branjene. Osvojiti i osigurati morali smo cestu Petrinja – Kostajnica, Petrinja – Zelena Dolina – Zrinska Gora – Trgovi – Dvor i komunikaciju Glina – Žirovac – Dvor posebno intenzivno branjenu. Pored moje brigade postrojbe ovog pravca trebale su pod kontrolu staviti i gradove Petrinju, Glinu, Kostajnicu, Dvor i Dubicu.

Kada bi taj novinar, a i drugi euforični pričaoci, znali koliko je to bio složen i zahtjevan zadatak sigurno ne bi govorili o „zapinjanju“ i ako bi ih i poslije ovog spominjanja, vjerujem, iz neznanja bilo korisno zapeti nogom u neodgovorno kvazieuforično dupe.

Svaka čast i čestitke onima koji su u taj dan a i svih spomendana poslije zasluženo ili najćešće nezasluženo ispijali pjenušac u Kninu ipak su se mogli bar sjetiti onih koji su ginuli i krvarili još četiri dana do Hrvatske Državne granice. A njih nije malo. Nadam se samo da sam jedan ili jedan od rijetkih koji, gledajući ove s pjenušcem, nema izbora do li duplog heleksa. Kako reče moj prijatelj iz početka priče: „Ne seri Gaš. Zna se tko je borac.“

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here