Mali đir Dalmatinskom zagorom – I. dio, manastir Krka

Autor: Aleksandar Olujić
Fotografije: Tatjana Šaler-Olujić i Milenko Strižak

„Hajdemo na izlet.“
„Kamo?“
„U Zagoru!“

Ideja je nastala posve spontano, dok smo sjedili za stolom, ispod suncobrana uz orošene čaše i pogledom na brodice. Umjesto još jednog „standardnog turističkog dana“ (kupanje, prženje na plaži, sladoled / hladno piće) na obali najljepšeg mora na svijetu odlučili smo otići u njeno zaleđe, koje se, ne samo u ovo doba godišta, spominje samo zbog proslava Oluje i Vele Gospe. A razloga za posjetiti ovaj prelijepi dio Lijepe naše ima puno više nego što bi čovjek pomislio. Još kratak razgovor s Miljenkom i Andreom i dogovor je pao. Izlet u četvero može početi.

Subota je ujutro. Vozimo se skoro praznom cestom što vodi prema Kninu. U Kistanjama skrećemo prema prvoj odredišnoj točci našeg putovanja – manastiru Krka.

Manastir Krka smješten je u Carigradskoj dragi u kanjonu rijeke Krke, 3,5 km od Kistanja, koju narod još zove Aranđelovac po sv. arhanđelu Mihaelu (Aranđelu) kojem je manastir posvećen. Prema predanju podigla ga je srpska princeza Jelena, sestra cara Dušana, supruga bribirskog kneza Mladena III. Šubića, na mjestu gdje je držao propovijed sam apostol Pavao, koji je na svom putu u Rim ovdje zastao odmoriti se. Manastir su, kako kažu, osnovali monasi što su 1350. došli iz manastira Sv. arhistratiga Mihaila iz Svete Zemlje, a dograđen je 1402. godine i to je godina koja je uklesana u kamen iznad ulaza. Ispod manastira nalaze se rimske katakombe, stare oko 2.000 godina, u kojima se može vidjeti iscrtan ranokršćanski simbol – riba, kao i Kristov monogram, Hi-Ro.

U manastiru je 1615. osnovano i bogoslovno učilište koje je radilo do 1647. kada su zbog provale Turaka polaznici i učitelji prebjegli u Zadar i Sremske Karlovce. Bogoslovija je ponovo otvorena tek 1964. godine, da bi 1995. (poslije Oluje) bila prebačena u Srbiju i 2001. ponovo vraćena u Krku.

Na žalost, povijest ovog manastira predmet je sporenja srpskih i hrvatskih povjesničara. Tako se u hrvatskoj literaturi nalazi da je ovaj manastir podignut na temeljima rimokatoličkog samostana i kao godina osnutka spominje se 1648., a natpis s godinom (1402) iznad ulaza neki otvoreno nazivaju falsifikatom.

Bez obzira na prijepore, kulturno i duhovno značenje ovog manastira, i to ne samo kod srpskog pravoslavnog življa, je neupitno. U svojoj riznici on čuva brojne dragocjenosti donesene iz srpskih krajeva, Jeruzalema, sa Svete Gore, iz Venecije i Rusije, kao što su epitrahilj sv. Save i Oktoih Božidara Vukovića, zatim knjige Vuka Stefanovića Karadžića i Dositeja Obradovića na kojima su oni ispisali svoju posvetu manastiru Krki, paterik iz 1346. nazvan “bugarski” na čijim koricama piše: “Sija Knjiga manastira Vilendara”, a u manastirskoj crkvi se čuvaju relikvije – čestice moštiju sv. Trifuna, sv. Nikole, sv. Antipe, sv. Haralampija, sv. Vlasija i drugih. Posebnu vrijednost predstavljaju ikone. U impozantnom ikonostasu nalazi ih se ukupno 55 (ako sam dobro zapamtio), a osobito vrijedne su one čiji je autor Mihail Damaskin, najznačajniji predstavnik kretske škole, postbizantskog stila slikanja ikona.

Cesta koji vodi prema manastiru završava strmim nizom serpentina, a uz njih je vezana zgodna priča. Naime, u vrijeme kada je cesta probijana njeni graditelji našli su se pred velikim problemom: kako savladati strminu koja vodi prema manastiru. Dok su oni mozgali i raspravljali gdje bi mogli položiti trasu ceste prišao im je jedan seljak i pitao što ih toliko muči. Kad su mu rekli što im zadaje glavobolju ovaj se samo nasmijao i rekao da slijede njegovog magarca te da kuda on bude išao postave trasu. Graditelji su ga poslušali i slijedili magarca dok se spuštao strminom te su tako uspjeli riješiti problem.

I mi smo u manastiru zatekli radnike. Ovi naši nisu radili na cesti već su izvodili razne radove u manastiru. Rekoše nam da se žure jer se manastir priprema za veliku proslavu Preobraženja što se održava 19. kolovoza (6. kolovoza po julijanskom kalendaru). No, bez obzira na razni materijal i drugi građevinski pribor, koji je okolo stajao, dojam koji manastir ostavlja na posjetitelja je veličanstven, a mir koje ovo mjesto pruža neopisiv je. Sve ono što ovo mjesto posjetitelju pruža unutar svojih zidova još više naglašava priroda kojom je okružen. Do rijeke Krke vodi nekoliko desetaka stepenica, a uz nju je staza na kojoj hladovinu pružaju stabla koštela. Uz stazu je i pristanište za brod koji ljeti vozi turiste od Roškog slapa do Manastira Krka i dalje uzvodno do utvrda Nečven i Trošenj. Zelena rijeka stapa se sa zelenim livadama na kojima pasu magarci i ovce.

Arkadski prizori.

Nadam se samo da ih sveprisutno novo hrvatsko božanstvo masovnog turizma neće uspjeti promijeniti.

Nevoljko se opraštamo od ljepote i spokoja manastira Krke te krećemo dalje.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here