Hrvatsko čvrsto možda

Autor: Marjan Gašljević

Dok „dišem na škrge“ i kratim vrijeme pišući ovaj tekst stalno mi kroz glavu prolazi misao o vremenskoj prognozi. Eto već nekoliko dana očekujem svakodnevno najavljivanu kišu nadajući se bar kakvom osvježenju. Nakon nekoliko „promašenih“ dana u kojima nisam dočekao niti oblačak na nebu a kamo li obećanu kišu postajem nervozan. Gledam i slušam nestrpljivo prognoze na svim televizijama i stranicama koje nude prognozu. Svi za svaki dan najavljuju moguću kišu a na animacijama nude kombinacije gdje sunce viri iza oblaka iz kojeg curi kiša i sjevaju munje. Možda će biti, možda neće „Vakula je rek’o“.

Jedno od najjačih hrvatskih „možda“ koji je nama prostom puku pojasnio jedan od vodećih hrvatskih političara na način „pa sve je to politika“ iznenadno razumjevanje, da ne kažem neku drugu riječ, donedavno vodećih hrvatskih desnih ikona oko „politike pomirenja“ ma što to značilo.

Neki od nas jednostavno nisu zaboravili likove koji su stojeći iza plinskih boca u zagrebačkoj Savskoj nedaleko od famoznog braniteljskog šatora izvikivali parole, eto da ih sažmem, protiv „bratstva i jedinstva“ prijeteći istim tim bocama svojim sugrađanima koji su, eto, bili prijetnja da vrate isto to prokletstvo, po njima, bratstva i jedinstva i u ovu tako teško i krvavo stvorenu Hrvatsku. I gle čuda, a nije možda, upravo ti najglasniji na svoj galami ugurali su se, hm, dakako demokratski kroz izbore, u aktualnu vlast izabranu u ovim neobičnim, da ne kažem čudnim okolnostima. I ti najglasniji sa svojim čvrstim stavom kojim dominira „možda“ sada kada zasjedoše na vlasti odjednom im je potpuno normalno i prihvatljivo to mrsko bratstvo i jedinstvo.

Predstavnik Srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj Milošević stao je na binu u Kninu. Političari njegovog korpusa objasnili su da nije došao slaviti makar rekavši da mu je otac bio „mobiliziran u Hrvatsku vojsku“. Što je onda došao nismo doznali ali priču je raspleo „capo“ Pupovac trkeljavši nešto o „pogači pomirenja“ koja mi je tako zamirisala na ono famozno „bratstvo i jeinstvo“.

Oprostite, kada smo se to mi posvađali da bi se trebali miriti?

Srpskom pobunom u Hrvatskoj sam taj manjinski korpus se podijelio na Srbe koji su Hrvatsku prihvatili kao svoju Domovinu te, mnogi, kao i otac Potpredsjednika Vlade Miloševića stupili u njezinu obranu mobilizirani a, bome, i dragovoljno dok je drugi dio ponesen Čosićevom ideologijom pošao tražiti kruha nad pogačom nemilosrednom, krvavom pobunom.

Pobuna i agresija je okončana pobjedonosnim akcijama Hrvatske vojske i, dijelom, mirnom reintegracijom. Hrvatska Država velikodušno je pobijeđenim pobunjenicima koji nisu počinili teže ratne zločine darovala „oprost“ i ponovnu integraciju u hrvatsko društvo kroz mnogobrojne mogućnosti koje je rijetko koji pobjednik u nekom ratu širom Svijeta ponudio pobijeđenima koji su mu nanjeli toliko žrtava i drugih zala. Zar nije benifit da ti Država protiv koji si digao oružje obnovi zapuštenu kuću koju si napustio usprkos pozivima hrvatskog državnog Vrha na ostanak bez straha na represiju. Zar nije benifit da se, primjerice, u jednoj gospodarski devastiranoj općini Glina koja je, usput rečeno, bila jedno od glavnih sjedišta srpske pobune, u javnim službama ponudi posao i zaposle građani srpske nacionalnosti proporcionalno prijeratnom broju stanovnika makar povratnici Hrvati i tako vapili za poslom što je i uvjet za ostankom na tom području s kojeg su nemilosredno protjerani a imovina im spaljena i opljačkana u pobuni 91.?

Žal za nepotrebnim žrtvama ma koje nacionalnosti bile je opravdan ali postoji i potreba da se svi počinitelji zločina, opet, ma koje nacionalnosti bili, privedu pravdi. Sve je to propušteno od svih koji danas odjednom misle da će sve „sjesti“ na svoje mjesto ako potpredsjednik Srbin dođe u Knin a potpredsjednik Hrvat dođe u Grubore. Ili ako Premijer ode u Varivode da će Pupovac doći u Vukovar? Mogu li se žrtve „poništiti“ kao bodovi u kartaškoj partiji?

Jučer ste nas, dakle, huškali i vodili u juriš na Hrvatsku policiju u ime istih tih žrtava koje bi danas „poništili“ i sve to u ime čega? Pogače? Jebite se vi i vaša priča da je sve to politika. Politika je da nam osigurate posao, da nas zaštitite od bjelosvjetskih prevaranata i mešetara, da nam osigurate dostojnu starost, da nam zajamčite pravedan pravni poredak, da odjebete beskorisni dio uhljebničkog aparata kao žderača nacionalnog dohotka i zapošljavanje bez klijentelističkih i nepotističkih intervencija.

Istovremeno nesretni korona virus nas rastura. Nakon proljetnog lock outa upustili ste se u manipulaciju nazvanu „turistička sezona“. Da li će zarađeno u sezoni biti dostatno da se plate samo troškovi liječenja zaraženih poslije sezone bilo da nam je „ugasi“ netko drugi ili da se „ugasi“ samo po sebi? Možda hoće a možda i neće? „Gdje ste vi vidjeli na obali zaraženog?“ Pita neki politički lik koji raspolaže s impresivnim turističkim kapacitetima. Sunce Ti žarko sukce pa zaraženi koronom hodaju okolo na da su zaraženi znamo po zelenoj, okrugloj, bodljivoj loptici na čelu. I to je politika.

Politika je i da li će školarci na jesen u školu. Imaju, kažu, tri opcije. Jedna je da će možda ići, druga je da će možda biti on line nastava a treće da će djelomično ići a djelomično neće.

Vakula i društvo da li će, zbilja, biti kiše ili je i to politika? Božja politika.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here