Na kraju ljeta

Autor: Marjan Gašljević

Spustim se jučer predvečer do Zibela uhvatiti koji dašak svježine koja je za očekivati uz Kupu. Kao i uvijek ovaj prelijepi kutak Siska pun je života. Sunce je već dotaklo vrbake s druge strane Kupa a sjenke su se itekako izdužile da bi vrijedni komarci krenuli u svoje aktivnosti. Neki su dan, kažu, larvicidno tretirani što za ove sada leteće ne predstavlja ništa do li tugu, ako komarci uopće mogu tugovati, što njihovi potomci neće uživati ljepote i okuse Zibela i zibelčana. Članovi Udruge „Zibel“ usprkos sparini igraju svoj „vječiti derbi“ ekipe „Starih“ protiv „Mladih“. Pitanje je da li i oni mogu razlučiti koji su stari a koji mladi bitno je da je tempo ubitačan, što na, što oko igrališta.

Na terasi za jednim stolom poznanik mi bulji u poluispijenu bocu piva. Ono, bulji a ništa ne vidi. Na može ga u buljenju dekoncetrirati niti žustro navijanje a, bome, niti talasanje lokalnih ljepotica koje neumorno svoje draži nude pogledima šećući bez nekog vidljivog razloga s kraja na kraj terase. Sjednem kraj njega s pitanjem u očima. „Sutra idem u Rafineriju potpisati otkaz koji stupa na snagu 1. 10.“ Kao da sapire gorčinu poslije ove rečenice potegne dug gutljaj iz boce. „Preko dvije stotine nas radnika pozvano je da nam uruče otkaz.“

Čudim se, sjedeći i razgovarajući s njim, kako o ovim slijedovima otkaza koji su započeli još proljetos nitko javno ne govori. Kao, svi su se pomirili s neminovnim a svatko nekako podgrijava nadu da bi baš on mogao biti taj koji će, kao neophodan kadar, ostati. Pitam ga, tako, gdje su svi oni koji su se tako srčano zaklinjali da će braniti Rafineriju, ma što to značilo, i njezine zaposlenika. Uz rezignirani osmjeh objašnjava mi da su se ti davno „namirili“ izdašnim, posebno dojedinačno dogovorenim apanažama te se, nakon cjeloživotne brige za radnike i Rafineriju, povukli u, po njima,  zasluženu mirovinu. Prijatelju mi nedostaje nekih tri godine za bilo kakvu mirovinu koju ne zna da li će i kako dočekati jer mu je na stol gurnuta solucija „uzmi ili ostavi“. I ta opcije je, hajde, prihvatljiva da i u njoj nema diskriminacije koja proizilazi iz nekih ranije uklipljenih dogovora u kojima isti radnici odjednom više nisu „isti“. Do sada to nije bilo vidljivo da bi odjednom i to postalo dio međusobne neslošljivosti i spočitavanja krivice. „Tu smo, gdje smo.“ Rezignirano konstatira: „Komu smo više zanimljivi?“

Na Dan totalitarnih režima premijer Plenković se zaputio na Goli otok. Sa sobom je poveo i šaroliku svitu od kojih u se neki, i na televiziji itekako vidljivo, opako znojili. Premijer nije. Suh i smiren kao i uijek kao da je razmišljao kako bi bilo dobro neke od ovih i ostaviti ovdje. A ovi su slutili njegovoe misli što im je još više pojačalo znojenje. Iskreno, ideja i nije tako loša.

Kada već na „Golom“ nisu oni koji su počinili razne zločine možda bi, radi savjesti, dobro došli i, u usporedbi s njima, i ovi „sitni“ lopine.

Da li će tu savjest imalo umiriti činjenica da se zadnjih dana zaredalo s komemoriranjem pazeći na pravilo „jedan ovdje – jedan ondje“ možda i nekome hoće međutim licemjerno mi je, ma o kojim se i čijim zločinima radilo, sve dok počinitelji nisu dovedeni pred lice pravde.

U tim „pohodima“ tzv. pomirenja u stvari više je icemjerja nego istinske želje, ne za pomirenjem ma što to značilo, već za normalnim, građanskim suživotom jednakih prava i mogučnosti.

I dok upravo ti koji su do jučer „zagovarali vino“ odjednom danas „piju vodu“ to protivljenje totalitarnim režimima manifestiraju nosajući majice s dvojbenim natpisima koliko, u stvari, možemo vjerovati istinskom pijatetu prema nevinim žrtvama koje su pogubljene pod geslima s njihovih majica, grafita i oznaka. Da li im je, uopće, mjesto na tim tužnim mjestima?

S druge, pak, strane javnost je u cjelosti okupirana famoznim korona virusom za koji neki tvrde da uopće ne postoji. I dok jedni uz coronu tulumare drugi umiru. Virusom se bave, izgleda, samo Stožer i novinari kada im nedostaje tema. Politika se bavi daleko važnijim stvarima. „Slažu“ se križaljke oko „sječe glava“ u javnim poduzećima, prebiranjem opčinica koje bi mogle prestati postojati i još sličnim mnogim demokratskim kadrovskim shemama. Vjerovali ili ne i „najopakiji“ HDZ-ov kadrovski komesar u sustavu ima svoje „dobre“ SDP-ovce koji u njegovo ime ali bez spominjnja ga u red utjeruju stranačke ljude koji malo zastrane. Recimo, bace oko na kadrovsko riješenje koji su oni riješili radi riješenja. A tako rješenje je višestruko savršeno jer uvijek imaš mogućnosti krivnju prebaciti „na onog ludog SDP-ovca“ ili se pohvaliti svojom razinom demokratičnosti i tolerancije prema onima koji misle drugačije na način „pa eno onog SDP-ovca radi kod mene na funkciji.“

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here