Da još jednom čujem ja, tamburaše Ferde Križanića

Autor:Miroslav Šantek

Ispred objektiva nepoznatog fotografa poredala se ekipa trinaestogodišnjaka. Ima ih puno. Preko trideset. Imaju tambure u rukama. Smiju se. Mladi su i ne znaju što im donosi vrijeme ispred njih. A iza njih natpis: Osnovna škola “Ivan Rukavina Siđo” Petrinja. Rane su osamdesete godine prošlog stoljeća i oni su moji kolege, prijatelji i članovi školskog tamburaškog sastava. Pored nas stoji čovjek koji nas je naučio tajnama sviranja tambura  – Ferdo Križanić.

Mnoge slobodne sate naših života utkali smo u vježbanje, učenje i druženje. A bili smo moćni.Za današnja vremena prejaki jer nas je bilo brojčano puno. Bisernice 1,2, bračevi, čelo, bugarije, basevi, sve je to kad se spoji stvaralo jaku glazbenu sliku. Srećom, u to doba nisu postojali narodnjaci tipa “Garavuša” i slično, pa je naš repertoar bio sastavljen od starogradskih i tradicionalnih pjesama. Mi smo svirali a ne pjevali.

Nizali su se nastupi, koncerti po Petrinji, Sisku, čak i u Njemačkoj. I nezaobilazan kraj školovanja i napuštanja “benda”. Tako to ide. Došli su valjda neki drugi iza nas. U tom zboru  sam svirao kontru. Bugariju 1. Ti akordi koje me je Ferdo naučio svirati ostali su zauvijek u mojoj glavi i rukama. Godinama poslije to znanje mi je dobro došlo kadsam zasvirao gitaru. A članovi zbora su se razišli zauvijek. Rasuli smo se po cijelom svijetu. Nikad se više nećemo sastaviti, kamoli zasvirati, a sjećanje će jednom izbljediti do kraja.

Ferdo je danas gospodin u vrlo visokim godinama života s adresom u petrinjskoj Kaniži i osoba koju nećete naći zabilježenu u nekim glazbenim knjigama, a ni o našem sastavu nema ni riječi zapisa. Kamoli nekog audio snimka. A ja bi stvarno htio još jednom čuti te tamburaše Ferde Križanića. I to uživo.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here