Piše: Dragana Čubrilo

Prošlo je punih sedam i pol godina od kada sam poslala pismo tadašnjoj Vladi RH, a vezano uz gašenje našeg posljednjeg sokola, Rafinerije nafte Sisak. Naravno da odgovor nisam dobila. Za mene je to pismo bila stepenica na kojoj su mi razbili zube jer sam se usudila postaviti pitanja koja nisam smjela. Posljedice sam trpjela godinama poslije od strane lokalnih moćnika. Samo, razbiju vam zube, ali ne začepe gubicu kako vole reći. Punih sedam godina je trajala farsa koju smo svi mi prolazili. Kada kažem mi, mislim na sve i jednu građanku i građanina ovoga grada koji su stajali poput najvećih stjegova na obrani naše tvrđave. Zaboravili su se radnici Željezare Sisak koji su onog tmurnog dana u studenom 2002. godine hodali preko Novoga mosta tražeći samo svoja osnovna prava. Znate, to su oni ljudi koji su svakoga radnog dana pješice ili biciklom prolazili kroz onu veliku crvenu portu. Ona ista porta kod koje se sada okupljaju samo napušteni psi. Nekako tako su se osjećali ti ljudi koji su proveli noć na mostu čekajući da im se gospoda u odijelima smiluju i udijele plaće. Njihove zarađene plaće. One iste plaće od kojih su se ti u kaputima od kašmira financirali. Isti ti, radničkom plaćom financirani, su poslali specijalce na svoje sugrađane. Ne zaboravljamo to! Nikad. Mogli smo stiskati zube i gristi usnice, ali nema osobe koja je to mogla gledati bez da su joj suze klizile niz lice. Otišla je naša Želja, otišli su ljudi. Neki su imali sreće i zaposlili se, ali neke sam susretala godinama na autobusnoj stanici po povratku iz Pučke kuhinje. To su oni što pognute glave gutaju svoje dostojanstvo kada ih sretnete. Oni koje ste u djetinjstvu sretali po povratku  s posla i koji su vam znali kupiti sladoled nakon plaće. Cijeloj ekipi s igrališta. Ekipa s igrališta to pamti i dan danas.

Kada su tisuće ostale bez posla, bilo je bitno preživjeti. Platiti režije, stanarinu i hranu su mogli rijetki. Bože kada se sjetim koliko je tada stanova noću prestalo svijetliti. S godinama su se ljudi donekle smirili. Grad je nastavio disati. Teškom mukom, kašljući, ali disao je.

Ostao je još jedan gigant koji je radio i prehranjivao brojne obitelji. Još jedan gigant koji je punio Proračun. To vam je onaj gigant protiv kojeg su eko udruge pisale peticije. Zrak koji nije valjao. Sve nam je smetalo. Kao dijete se sjećam crvenog , navodno bijelog, veša i mirisa od kojeg je moj bratić iz Slavonije dobio strašnu mučninu. Niti jedan dan mi to nije smetalo. Niti jedan dan. Nikome od nas koji smo živjeli pod onim dimnjacima. Ti dimnjaci su značili nove tenisice, odlazak na more i novi ruksak sljedeće školske godine. Kod bake na selu smo disali čisti zrak, ali smo jedva čekali povratak kući i igru pod našim dimnjacima. Kada bismo se vraćali kući iz Slavonije, a vani padao mrak, sve je svjetlilo. Mi smo tada govorile kako smo u Vegasu. Na zadnjem sjedalu auta smo zamišljale kako nas je tata dovezao u neki velegrad. Jer to je za nas naš Sisak bio.

I onda je započeto prije toliko godina krenulo svom cilju. Hodali su i radnici Rafinerije preko mosta. Hodala sam i ja tada s njima. Na trenutak pomislite kako ima smisla to hodanje. Netko će vas čuti. Ali shvatite kako je izvikivanje parola nevažno ukoliko vas s one strane nitko ne sluša. Shvatite kako je obični radnik uvijek sam. Jedino čemu se nadate kako će to ipak kupiti neko vrijeme i možda pomjeriti neke granice. Onda vam jave kako je vrijeme stalo.

Otišao je i posljednji gigant. S njim odlazi veliki dio preostalih njegovih radnika. Njih dvije stotine i pedeset mislim. Odlaze ljudi nakon desetljeća rada. Prolaze kroz sivo plavu portu zadnji put. Znate, dok smo se mi svađali oko toga tko je bio uz radnike Željezare, tko uz radnike Segestice, a tko uz radnike Rafinerije, vrijeme je stalo. Dok smo se mi svađali oko biciklističkih staza, bazena i dvorana, ljudi su došli do kraja radnog puta. Vjerujem kako će tek nakon nekog vremena biti svima jasno što nam se dogodilo. Demagogija koju nam prodaju lokalni moćnici više nije interesantna niti na toaletu. Neću vas pitati di ste bili 91.? Pitam vas, di ste bili u studenom 2002.? Di ste bili u listopadu 2014.?  Znam gdje su ti s mosta danas. U Njemačkoj, Irskoj, Austriji.

 

P.S. Niti jedan glas radnika nije uzaludan. Niti jedan otkaz radnika nije uzaludan. Radnička ruka je prehranjivala i prehranjivat će. Ostali će prodati svoje kapute i knjižice.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here