Autor: Marjan Gašljević

U neka davna „savršena“ vremena kada je tadašnja vojska živjela i djelovala na „tekovinama revolucije“ na jedan način bilo je zanimljivo izlaziti na mnogobrojne vojne vježbe na kojima bi uvijek „crveni“ vojnički zgazili mrske „plave“ pa bi onda svi zajedno otišli zalokati zarađene dnevnice. Govorilo se tada da te vojne vježbe uvijek preti famozna tri „k“ – kiša, kurve i kerovi. U stvari i ne sjećam se da je ijedna od silnih vojnih vježbi koje sam odvježbao prošla bez kišurine. Kompletno bi se usmrdjeli namočeni u onim teškim uniformama koje su i svojom bojom vukle na plijesan i memlu. Kerovi, u toj se vojsci uglavnom služilo ekavicom uz koju su išle i ovakve imenice, nakon samo nekoliko dana negdje na terenu na nekoj vukojebini ili pustopoljani okupili bi se oko tabora obilno uživajući u odbačenoj hrani koje je, htjeli mi to priznati ili ne, bilo u izobilju. Od te hrane posebno mi je ostalo u sjećanju ovčetina u kiselom zelju. Sumnjam da ima i jedan bojni otrov koji je jače smrdio. Čak su i kerovi zazirali od tog obroka.

E, kurve, to je bila zasebna disciplina. I ako zasebna uklopila bi se savršeno u prije kazana dva „k“. Mislim da je ta populacija bolje znala raspored vojnih vježbi od same vojne komande. I prije nego bi jedinice došle iz vojarni u „zemljišnu prostoriju“ buduće vježbe razne „pevaljke“, „plesačice“ i „umjetnice“ zauzele bi lokalne birtije izvodivši svoj program. Zanimljivo, ma koliko tadašnje društvo bilo „moralno čisto“ s mnogobrojinim programima za moralno-političku izgradnju i relaksaciju kadrova ove izvedbe „slobodnih umjetnica“ bijahu poticane i prihvatljive. Obično bi, već drugi dan vježbe, velik dio tih „umjetničkih kadrova“ postao dio „komore“ gdje bi ih preuzeli i „raspoređivali“ uglavnom vozači i intendanti koji su i inače najteže kontrolirani kadar i noćna mora svih oficira ali i časnika.

Na kraju bi vježbe oficiri i podoficiri kod financijaša jedinice podizali obilne dnevnice zadovoljno trljajući ruke jer kada dlanovi svrbe uvijek ćeš nešto dobiti za razliku kada trljaš međunožje jer si već nešto dobio.

Prisječajući se dogodovština s ta fomozna tri „k“ nekako mi se pred oči uklipe današnja tri „k“. Hm, kovid, korupcija, klijentelizam.

Danas u Hrvatskoj kerova nema. Ima nešto cucaka. To su ona razlajana čudovišta nepoznata porijekla koja zaskakuju na ograde kada prolaznici prolaze ulicom. Pesi su pak ona male kevkaste, nakinđurene životinjice obavezno na rastezljivoj uzici kojoj na drugoj strani hode također makinđurena damica koju damom čini upravo to skakutalo koje mi slučajni namjernici na ulici moramo nadelako zaobilaziti i preskakivati lajnu ako ne želimo biti „fuj seljačine“.

Kiše, pak, malo ima malo nema. U stvari nikada, ma koliko gledao prognoze, nećeš znati  da li će kiše biti ili neće. Njsigurnija i najčešća prognoza je „sunčano s mjestimičnom naoblakom uz mogučnost kiše i grmljavine“.

Nema ni kurvi. Onih klasičnih iz onog vremena. Osim toga samo njihovo eventualno postojanje za ovo moralno vrijeme je neprihvatljivo. Ta, danas svi idu u crkvu i poštuju zapovijedi: „Ne sagriješi bludno,“ „Ne poželi žene bližnjega svoga“. Je da se u javnosti tu i tamo a i češće od toga pojavi neka „poduzetnica“ ili „zvijezda“ za koju ntiko ne zna što i gdje radi osim da je „na jahti s poznatim nogometašem“, „na pacifičkoj plaži s bogatašem“ ili „Las Vegasu s poznatim glumcem“, da joj se „slučajno rastvorila haljina i pokazalo međunožje“ ili „ispala nestašna bradavica iz dizajnerske haljinice.“

Danas nas okupiraju neka druga tri „k“.

Kovid. Ma o njemu svi znamo sve. Što trošiti riječi. Najvažnije je znati da je taj zločesti virus kriv za sve i da će tako kriv i ostati.

Korupcija. Što o korupciji trošiti riječi kada o njoj znamo sve. Dobiti posao, mirovinu, plaću, stipendiju, diplomu, …. Jebote, ne možeš ni najobičniju poštansku uputnicu u kojoj ti je kazna za brzu vožnju podići ako ne pod onaj jebeni papirić što ti ga ostavi poštar u sandučiću makar si bio kod kuće staviš bar stoticu.

Klijentelizam. Što trošiti riječi kada je klijentelizam definiran još za Rimske Republike u odnosu klijenta i patrona kao legalnog obilka socijalnog umrežavanja. U današnjem, modernom, demokratskom, uređenom društvu kada je to čin javnog službenika koji krši pravne norme radi zadovoljavanja vlastitih potreba.  Ali što ako je taj službenik dio interesnog kruga i umreženja, sponzoriran i pod pokroviteljstvom svoga patrona, pardon političke stranke? Počesto mu i uglavnom možeš staviti soli na rep. A pronaći službenika koji nije dio interesnog kruga je, slutim, nemoguća misija.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here