Započinjem ovaj nekrolog stihom Arsenove pjesme, jer zaista se ne sjećam da sam Nini rekla da je jedna od mojih omiljenih učenica iz nekoliko razloga. Bila  je izuzetno kreativna i zainteresirana za umjetnost. Njen optimizam i dobra volja bili su zarazni, a ja volim osobene učenike, koji kad i ne znaju ono što se od njih traži uspiju zaokupiti pažnju i dovesti vodu na svoj mlin.

Sjećam je se kao druželjubive i empatične mlade djevojke, koja je već u adolescentskoj dobi trasirala svoj put: pomagati onima kojima  je pomoć nužna, zabavljati i uveseljavati ljude oko sebe, biti kreativna… Mogu zamisliti da će nedostajati svojim učenicima, jer rijetke su osobe koje tako predano rade svoj posao. Drago mi je da je odabrala biti učiteljica i da je to bila u ovo teško vrijeme kad su djeci posebno potrebne osobe (u njihovom životu učiteljice zauzimaju najviše mjesto) na koje se mogu ugledati. Zamišljam inspirativnu atmosferu u razredu ispunjenu kreativnim neredom, dječjom radošću i  iskrenom ljubopitljivošću. Ne sumnjam da je s njima tražila i nalazila odgovore na sva pitanja i uvijek im davala više od traženog!

Kad bismo se srele, pohvalila bih njen izgled, posebno frizuru, našto bi odmah odgovorila da se imala na koga ugledati i prisjetila se nekih mojih avangardnih frizura. Možda sam prema njoj osjećala bliskost zato što mi je bila slična, i zato što ljudi poput nje dokazuju da moj posao nije bio uzaludan i da je vrijedilo truda posvetiti im se. A to je najveće zadovoljstvo. Kad bih je srela sa njenom djecom (koja su uvijek začuđeno pratila naš glasni smijeh i zagrljaj) bila sam skoro zavidna na takvoj mami. A to je ono što ostaje: dobrota i spremnost da se bude uz ljude.

Nećakinja  mi je rekla što se dogodilo. Prvo sam se sjetila nekih učenica istoga prezimena, ali  nikako nisam htjela vjerovati da je umrla Nina. Vjerujem da osobe poput nje trebaju živjeti, snažiti i uljepšavati ovaj svijet! Nažalost, nije uvijek tako. Ipak mislim da se teška bolest koja ju je odnijela treba sramiti svog izbora.

Ovdje je prilika da se sjetim i nekih dragih đaka koji više nisu uz mene, ali su  me naučili mnogim stvarima. Zato ih i pamtim, jer obrazovanje i odgoj je obostrano zadovoljstvo. Naučili su me barem toliko koliko i ja njih. Birana, Boris, Tanja, Igor su osobe sa kojima sam se prerano rastala, ali koje su se nametnule osobnošću i zauvijek ostale uz mene. Baš kao i Nina.

Ljiljana Lekanić-Kljaić

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here