Kad ja pođoh na sisački Woodstock

Autor.Miroslav Šantek

GEMIŠT, COLA, PIVO, LEDENI ČAJ..sve se to kupuje ove noći na obali pored Kupe u središtu Siska. Zadnja, završna večer ovogodišnjih Kupskih noći u nenormalnim kovid uvjetima dobro završava. Gledam kako gomila ljudi kupuje osvježavajuće piće sa pokretnih štandova vlasnika koji pokušavaju nešto i zaraditi nakon duge kovid suše i nedostatka posla. Vremena su zajebana. Teška i psihički mučna. Ali postoji kratkotrajni lijek i za to. Ameri ga zovu blues. A Balkanci sevdah. To je ono kad moj babo pjeva i plače – reče jednom neki sarajevski klinac.

AMIRA MEDUNJANIN gleda iz mraka iza bine kako sve više ljudi prilazi tom mjestu i prekriva cijeli prostor. Od građana u zlatnim godinama života do djece. Gomilaju se sve više pod plavim svjetlom reflektora, a onda kad je mrak potpuno prekrio površinu Kupe, u društvu mladog, 24-godišnjeg harmonikaša Antonia Vrbačkog, ova pjevačica bluesa i sevdaha uzima mikrofon u ruke i komunikacija publike i nje se odmah ostvaruje. Ima neka tajna veza. Amira kaže da je oduševljena Siskom kojeg prvi put vidi uživo, a pogotovo je ostala iznenađena ovako velikom posjetom i reče da ju ova atmosfera podsjeća na Woodstok. U ovom slučaju sisački Woodstock. Spominje i dugih šest mjeseci nesretnog lockdowwna, nedostatka posla, vremena kad je pjesma zamrla. Ali ove večeri je u formi. Dira srca ljudi. Od klasičnih bosanskih sevdaha do velikih domaćih autora u njenom izričaju. Stotinjak metara od rasvijetljene bine jedna žena pozorno sluša i osjeća svaku Amirinu riječ. Kaže da čeka pjesmu “Dušo moja” od pokojnog Keme. Tad joj suze krenu niz lice. To je to. Sve drugo je suvišno.

 

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here