Da li je Josipa hrvatski Pedro?

Autor: Marjan Gašljević

Već danima Hrvatska se „zabavlja“ poslovima Plenkovićeve bivše miljenice Josipe Rimac. Kako se priča dalje razvija izgleda de se ništa ili gotovo ništa u Hrvatskoj nije moglo odraditi bez famozne Rimac. Od državnog ispita, cijene struje, zapošljavanja u javnoj upravi i javnim poduzećima, koncesija i najma zemljišta, uknjižbe vlasništva i tko zna čega još. Da za ovako razgranate poslove mimo normi i pravila nije znao nitko iznad razine državnih tajnika i zamjenika ministara gotovo je smješna tvrdnja sažeta u izjavi ministra i dopredsjednika Vlade Medveda koji smrtno ozbiljan kaže da „niti on niti njegov vozač nisu znali da vozaču državni ispit sređuje jedan od državnih tajnika.“ Jebiga, ili imamo vrh izvršne vlasti sastavljen od „glupsana“ ili se radi o nečemu drugome.

Danas mi je, na neki način, žao nesretne Josipe. Da ona nije baš sama „kuhala“ sve te inkriminirajuće akcije nagoni vjerovati činjenica o broju zgoda do kojeg su došli istražni organi. Jednostavno, fizički je nemoguće obaviti toliko radnji za toliko mušterija. Svima nama je jasno da su hrvatski političari uglavnom nadljudi u svom radu. Svakodnevno se susrećemo sa situacijama da neki dužnosnik obavlja i po desetak i dvadeset funkcija i to, što je najvažnije, dobro naplaćuje. Primjerice, biti gradonačelnik nekog srednjeg hrvatskog grada, saborski zastupnik i član ili čak predsjednik nekoliko saborskih odbora a onda iz ove dvije dužnosti proizilazi ih bar još desetak, od predsjednika nekoliko komisija u lokalnoj zajednici, člana nekoliko nadzornih i upravnih odbora, vatrogasnih društava, ribičkih, lovačkih, folklornih i inih udruga. Kada se sve to zbroji nemamo se što čuditi da, recimo, Petirka dvadeset godina mjesečno uštedi po dvadeset tisuća kuna i dosegne astronomsku ušteđevinu. Kako sve to stignu i koja je kvaliteta tog što oni pružaju na tim silnim sinekurama. Eto, zanimljivo bi bilo vidjeti, da su je pustili na miru, Josipinu imovinsku karticu kada bi je, u dobroj maniri hrvatskih poštenih političara, ispunila.

U stvari, mene osobno na neki način mori činjenica da je rečena Josipa pomagala mnogima. Nije ona kriva što su se oni osječali dužnima da joj se zahvale kroz neki poklončić. Kupovati poklon takvima za koje mislimo da imaju sve je izuzetno težak zadatak tako da je najjednostavnije staviti u kuverticu nešto para pa nek si kupi sama što joj treba. A ona, to na žalost nije snimljeno ili možda jest, pruža otpor: „Ta nemojte. Niste trebali. Nisam ja to vama učinila za plaću.“ Itd. Strpa kuverticu u torbicu i čim zamakne za ugao zaviri koliko banknota ima u omotnici.

Da li je ovakav i sličan način pomaganja ljudima koji su, eto, zalutali na adresu radi neke svoje nevolje moralno u redu teško je pitanje.

Svojevremeno je bilo naći načina, a i danas povremeno za one koji su zakasnili, kako zapovjednika neke ratne postrojbe nagovoriti da potpiše ratni put i okolnosti stradavanja kao ključne dokumente da bi se dočepalo izdašne braniteljske mirovine. Jedan moj poznanik je tako svojevremeno ganjan radi šezdesetak i nešto poptisa na osnovu kojih su ostvarene invalidnine i mirovinske apanaže za ljude koji nisu ni primirisali baruta a kamo li stradali. Institucije su posustale a osobe uredno inkasiraju. Dvojbeno je, dakle, da li je taj lik počinio nešto amoralno i kazneno ili ga za njegov čin treba poštivati i veličati. Veličaju ga, svakako, oni kojima je tim potpisma pomagao a kako i ne bi jer im je na taj način omogućio dostojanstven život. Naravno, nije se mogao obraniti od navale „zahvalnosti“ a to nije ni pristojno, kada bi mu po dobivenoj mirovini ili osiguranini gurnuli „nešto“ u džep. Gorak okus ostaje samo u ustima onih koji nisu zakucali na njegova vrata pa danas zavidno vire u kafiće gdje im se mudri sumještani svakodnevno cere a on si, s željezarinom mirovinom, ne može priuštiti niti cijeli bijeli kruh.

Kako će, kada i da li će uopće priča s Josipom i njezinim „dobrim djelima“ završiti ili će se institucije, kao kod spomenutog mi poznanika, umoriti a narod zaboraviti ostaje nam vidjeti ako nam uopće to bude zanimljivo nakon tri ili četiri mjeseca jer toliki je rok, kažu, koji narod pamti.

Kumovi su, i tako, kao u svim dobrim filmovima ovog žanra ali i životnim situacijama tamo negdje gdje kumovi rastu, iznad toga. I iznad događanja, i iznad isntitucija, i iznad raje. A kada kola krenu malo nizbrdo zna se tko za to odgovara. Pedro, ma kako mu ime bilo. A raja će i tako zaboraviti.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here