Poslije svakog kraja slijedi novi početak

Trump to zove kineski virus. U stvari,  radi se o koroni. Dakle, Kinezi su nas dobro nasanjkali kad su napravili taj virus. Svima u svijetu se  promijenio život. Svako je imao neki plan za 2020. godinu, kad ono dođe virus. Ništa od plana. Na početku godine smo mislili da će sve proći za 3 do 4 tjedna i da će nakon toga biti sve po starom. Onda se ispostavilo da korona nije kao gripa i da nas je poharala  i ovog ljeta. No, tu priču znate i sami ispričati.

Problemi su nastali na polju ekonomije. Firme slabo posluju, turizam nije onakav kakvom smo se nadali. Avioni slabo lete. Ljudi puno manje putuju. I nakon nekog vremena ipak se treba nešto promijeniti. Takva je ljudska narav. Ima jedna američka poslovica koja kaže: Ako ti život donese limun, napravi limunadu. Upravo tako se događa sada. Život nam je donio koronu pa sada moramo nešto napraviti da barem malo ublažimo posljedice, pogotovo ekonomske jer ovako se dalje ne može. Političari su najprije pričali, pa zatvarali firme, pa uvodili restrikcije itd. Sad nakon ½ godine se svi čude kako su firme u tolikim gubitcima, ima manje turista, manje zarade itd. Pa to uopće nije ništa čudno. To sve se znalo i prije 3 mjeseca. I što sad? Pa firme ako hoće da preživjeti, moraju nešto napraviti, nešto što baš i nije popularno. Dakle, dolaze reorganizacije. Svaka reorganizacija ima za cilj da se troškovi smanje. Manageri si stave za cilj da uštede na primjer 2 milijuna eura. Najlakše je to ostvariti ako otpuste 40 ljudi. Dakle, računica je 2M/50K=40 (u riječima: 2 milijuna podijeljeno s 50 tisuća je 40). Računa se da je godišnja plaća otprilike 50.000 eura. Tako se riješe radne snage i uštede 2 milijuna na plaćama. Moja firma će izbaciti 6000 ljudi. To je ušteda od 240 milijuna.

Koji ljudi će otići iz firme, to je neka druga priča. To su dogovori sa sindikatima koji stoje na strani radnika pa onda ugovoraju uvjete odlaska. Jedna grupa radnika ide dobrovoljno pa dobije otpremninu. Drugi dobiju otkaz i moraju bez otpremnine. Neki odu u penziju koja je onda znatno manja nego puna penzija. Ostali se onda nađu na birou za zapošljavanje. Tamo dobiju nešto novaca (ovisno o njihovoj plaći). Ovdje u Holandiji dobiju dva mjeseca 90% od zadnje plaće, a nakon toga 2 godine 70%. Ako hoće to zadržati, moraju aktivno tražiti posao. Lova im dolazi dok ne dobiju posao. Onda prestaje stizati lova s biroa pa počinje dolaziti plaća u novoj firmi. E, tu je poanta. Jedno poglavlje u životu se završava, a novo počinje. Doba kad je čovjek išao na posao, odradio svoje i vraćao se kući,  je prošlo. Sad najprije dolazi vrijeme neizvjesnosti. Ima li posla? Kakav posao se traži? Da li sam dovoljno kvalificiran? Plus sto drugih pitanja. Na kraju će se sve ipak dobro završiti.

Mene brine jedna druga stvar. To je biti kod kuće sa suprugom cijeli dan i cijelu noć. Ona je imala svoj program kad sam ja radio. Sad ne radim, pa sam u njenom prostoru. Stalno joj smetam je kažu ljudi da nemam nikakav hobi. Htio bih u šetnju, ona neće. Da popijemo kavu, ona neće. Da odemo u samoposlugu, ja neću. Da odemo u trgovinu da kupimo odjeću, ja neću.

To nije baš lako. Preko ljeta kad je lijepo vrijeme, nema frke. No sad će jesen pa zima. Dani su kratki, noći duge, a vani zima. To treba izdržati u kući. Ipak, izgleda da je pametnije naći neki posao nego biti penzioner. Kažu i da se brzo umre ako se ode u penziju i onda se ništa ne radi. Doktor Strižak bi to mogao potvrditi (ili demantirati). Mozak treba ipak neku stimulaciju. Onaj sistem što nam je drug Vlado Katalinić iz Gline znao opisati zvao se baraka-rudnik. Katalinić je bio učitelj muzičkog odgoja i prva truba Gline. Znao nam je pričati kako je često nailazio na ljude koji su cijeli radni vijek bili u Americi. Tamo su samo radili i štedjeli da bi se vratili u Hrvatsku (tada Jugu) pa da imaju nešto love i američku penziju. Kad ih pitaš što su radili, znali su reći: baraka-rudnik; baraka-rudnik. Kad ih pitaš što su vidjeli, znali su reći: vidio sam medvjeda kako hoda po žici. Takvi ljudi se onda nakon 40 ili 50 godina radnog staža u Americi, vrate u domovinu, ne rade ništa nego šetaju, piju i spavaju i onda umru. Pedeset godina teškog šljakanja i onda nakon 2-3 godine uživanja jednostavno umru.

Vremena su se srećom, promijenila. Ja sam osim tog medvjeda koji hoda po žici vidio i puno drugih stvari i bio na svim kontinentima osim Antartike.  Umjesto sistema baraka-rudnik, kod mene je sistem vlastita kuća, ured, službeni put, hoteli, konferencije, odmor, itd. Ipak je to drugačije nego baraka-rudnik ali jedna stvar mora biti jasna: ne smije se stati. Poslije svakog kraja dolazi novi početak i u njemu treba uživati. Moto mi je „Carpe diem“ (Iskoristi dan).

 

By Marijan Jozić

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here