Kuharice su uvijek u modi

Autor: Marjan Gašljević

Ponudim tako izdavaču jedan rukopis da ge, eventualno, strpa među korice i objavi pa da se nešto možda i zaradi. Prvo pitanje je bilo: „Da li je kuharica?“ Kada sam odmahno glavom i zaustio kazati da nije preduhitrio me je odbijenicom: „Znaš, stari, danas se može nešto zaraditi samo ako objaviš neku kuharicu sa starim, autohtonim ili ludim receptima ili neku knjžicu sa naputcima o seksu.“ Snuždeno zaključim da od zarade nema ništa te da se i dalje moram osloniti na skromnu mirovinu. Eto, jednostavno ono što prolazi ja nemam. Nemam nikakvih recepata i u kuhanju baš nešto i nisam vješt a o ozbiljnijoj zaradi oko uputa i naputaka za „najbolji seks na svijetu“ što se čita kao halva palo bi u vodu i na uvodu.

Ima, međutim, nekih uspomena i zgoda kojih sam se prisjetio razmišljajući o „kuharici“.

Svojevremeno mi je bilo zamjereno što sam u nekim crticama spominjao šaljive doživljaje iz Domovinskog rata. Ono, kao, Domovinski rat je bio ozbiljan događaj u kojem su sudjelovali samo ozbiljni heroji, junaci i dosta podrumaša i nije na dispoziciji za zajebanciju nekog tutumraka kao što sam ja. Eto, ako, recimo, jedan od tih junaka za mene kaže da sam podrumaš to je OK. Prihvaćam u cjelosti. Pet godina podruma zbilja je glupo. Te godine sam mogao provesti i u nekom tamo Minkenu pa bi bio cijenjeni član hrvatske dijaspore a ovako sam samo obnični podrumaš. Kako da tu priču ispričam svojim unucima? Drugoj djeci neću biti u prilici pričati o svojim junaštvima u ratu jer to mogu pričati samo deklarirani, službeni junaci. Naše je da slušamo.

I ja kada sam bio klinac tamo šezdesetih u školu u Viduševac dolazio je neki narodni heroj Gigac koji bi nam pričao o „slavnoju borbi partizana“ i svojim pothvatima. Pričao je toliko nemušto da nisam uspio zapamtiti ama baš niti jedno od tih junaštava osim poštapalice koju je često rabio: „Pokojni preživjeli borac.“

Tako eto početkom Domovinskog rata svakakvih nas se, i ako ne Bog zna što, nakupilo u grupama koje su branile pojedine djelove područja a poslije prerastale u postrojbe uklipljene u vojnički sklop. Nas s časničkom izobrazbom zbilja nije bilo nešto i uglavnom su nas ugurali u jedinice i mjesta za koja su bila neophodna tehnička znanja za rukovanje i rukovođenje. Osim toga bili smo „sumnjivi“. Ono, bez jebemti. Podazrivo su nas danonočno promatrali od trpezarca do najpodobnijeg među podobnima. Druga, pak, zapovjedna i rukovodna mjesta popunjavala bi se prema podobnosti. Nešto se i nije pitalo za znanja bitno je bilo kada onja „najglavniji“ govori da ovaj ima otvorena usta i zuri u njega. Zauzevši tako zapovjedna mjesta na, uglavnom, svim razinama prema svojim kolegama iz ljevaonice, radione ili hale zauzeli bi odjednom oštar zapovjedni stav u kojem nije bilo „možda“. Odjednom su oni morali spavati u posebnim sobama, jesti za zasebnim stolom i imati noviju i bolju odoru, oružje, opremu. Hitro su se i vješto odrodili. I tu je tada nastala vojnička kuharice jer su njihovi dojučerađnji kolega sada morali posebno za njih pripremati „bolja“ i „drugačija“ jela nego li su oni jeli.

Jednom prilikom dojuri tako jedan od novoustoličenih zapovjednika tražeći što ima za jelo. Što kazati, u hrvatskoj vjsci od prvog dana nije bilo nestašice hrane, naprotiv. Kada mu pobrojaše on popizdi i zapovjedi svom dojučerašnjem poslovođi u bravariji da mu žurno ispoha bečku šniclu i ispeče pomfrit. Ovaj hladnokrvno slegne ramenima i dok se zapovjednik pripremao za jelo u sojoj sobi uzme krpu za brisanje sa sudopera, famozni trulex, promulja ga u brašno pa u razmućeno jaje i prezle te baci na vruče ulje. Bečki je bio brzo gotov kao i pomfrit. Skoro cijeli vod se okupio „slineći“ na bečki. Promatrali su zapovjednika kako se muči s rezanjem pa žvakanjem tog „čudnog“ bečkog. Razgledao se, gunđao ali je i pojeo. Bolje kazano, progutao. Da li je što naučio nisam siguran.

Drugom prilikom ekipa i kojoj sam bio i sam baila se na pripremanje specijaliteta; Kozlića pečenog u krušnoj peći. I dok se ekipa zabavljala loženjem i zagrijavanjem krune peći drugi su gulili sitni, mladi krumpir koji se je trbao peći u protvanju s kozlićem. I pripijalo se, naravno. Taman kada je kozlić bio pri kraju među nas bane jedan o tih novopostavljenih zapovjednika. Malo se napuhavao, malo nam držao lekcije o poštivanju zapovjednog kadra pripijajući skupa s nama da bi se „bacio“ na kozlića čim je stavljen na stol. I dok se on zbavljao samnom kao, recimo, isto nekakvim, makar sumnjivim, zapovjednikom dečki su očistili hrpicu krumpirića, uvaljali ih tako sirove u masnoću te s komadima kozlića servirali uvaženom junaku. Jelo se slatko i u tek. Žvakljao je u zapovjednik sve zjakajući okolo na „sirovu“ vojsku koje je lapsala preukusno meso i fino pečeni krumpir. Svoju je porciju nekako nevoljko pojeo klimajući „kako je fino“. Koliko je bilo fino saznao je ubrzo. Zahod je morao biti prazan samo za njega a malo ga je opalila i vručica.

Na važnom obrambenom punktu bio je i jedan važan zapovjednik koji je od nazočnog službujučeg naručio da mu skuha kiselo zelje sa suhim buncekom. Rečeno, učinjeno. Dok se je dežurni bakčao s buncekom dečki u bocu s jestivim uljem usuše deterđent za pranje posuđa. Kuhanje je išlo svojim tijekom jedino se sadržaj nekontrolirano pjenio što je izazivalo čuđenje službujućeg i zapovjednika. Kada je jelo bilo kuhano i vatra ugašena kupus se smirio i sve je izgledalo savršeno. I savršeno ja završilo po cijeloj prostoriji i šire.

Ako vam su se ovi recepti svidjeli bez plaćanja autorskih prava ih možete upotrijebiti prvom pogodnom prilikom.

U slast.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here