Jedan lijep dan u Hrvatskoj: Počela je škola

Autor: Marjan Gašljević

Od početka tzv. korona krize u hrvatskoj nekako su najviše „stradali“ učenici. U jednoj potpuno novoj, nenadanoj situaciji zatečeno je skoro 400 tisuća hrvatskih đaka od najmanjeg do najvišeg uzrasta. Njima je, prvo, trebalo objasniti što se to odjednom desilo da ne mogu ići u školu te da moraju učiti školsko gradivo preko TV programa, računala i uz „mučenje“ roditelja, baka i djedova koji su pokušavali prenijeti bar nešto svojim malcima iz predviđenog kurikula. Mučenje s metodikom ali i gradivom mnoge je bacilo u bad. Pored zatvorenih škola zatekla su nas i zatvorena igrališta i druga mjesta susreta i druženja.

Nevjerojatno ali istinito djeca su se zaželjela škole i s radošću su  pohitali poredati se u svoju grupu, dočekati svoju učiteljicu i uskočiti u školsku klupu. Danas im, bar mojim malcima, uopće nije nedostajala televizija ili neki od gadegata.

Roditelji, bake i djedovi koji brinu o djeci, i ako s određenom dozom straha, i sami su, uglavnom, sretni početkom škole. Jednostavno, alternative školi nema. Ma koliko se trudili u domu djeci ne možemo dati ono što im nudi i daje škola.

Svi, pak, iz obrazovnog sustava, ma koliko to u nekim rastrešenim mozaicima loše izgledalo, pokušavali su dati maksimum da se škola „dogodi“. Naravno da je tim ljudima izuzetno teško. Itekako su svjesni odgovornosti koja im je dodatno natovarena na leđa a sigurno im neće i ne pomažu „dobronamjerni“ kojekakvim mudrovanjima na tragu zaplotarskog politikanstva.

Pred nama je, svakako, jedna izuzetno teška i nadasve neobična školska godina koju, ako želimo da se uspješno završi, moramo svi zajedno izgurati. A izgurati će mo je uz maksimalno poštivanje pravila ponašanja koje nam propisuju i sugeriraju epidemiološki i medicinski stručnjaci pa i onda kada nam se neki naputak i ne dopada.

Danas sam i sam otpratio svoje malce u školu. Jedno u jutarnju, drugo u poslijepodnevnu smjenu. Radosno su na leđa nabacili danas prazne torbe i pobjegli mi kroz školski park do školskog dvorišta u kojem su se već pomalo formirali redovi njihovih prijatelja iz razreda pod pažnjom učitelja. I tu se odmah vidjelo da su i oni najmanji shvatili ovog „novo normalnog“ pa su u redovima ali i na dvorištu koliko-toliko pazili na razmak radosno se pozdravljajući sa sigurne udaljenosti. Škola je, naravno, osigurala sve propisano da se malci maksimalno zaštite od ove prijetnje.

Jedno od, pa ne bih kazao razočarenja, već žalosne konstatacije učinilo mi je nekoliko vozača osobnih automobila koji su projurili pored prometnog znaka „djeca na cesti“ i svjetlosnog signalnog mjerača brzine neposredno ispred dosta nepreglednog pješačkog prijelaza koji spaja OŠ Viktorovac i Srednju školu Viktorovac. Jedan zbiljski neodgovoran vozač od njih desetak u te dvije-tri minuta koliko sam „bacio oko“ postigao je neslavan rekord od 93 km/h usprkos ograničenju od 40. Ostali su bili desetak – dvadest sporiji. Misle li ti ljudi svojom glavom dok pritišću gas a danima u medijima ih mole da „smanje“. Ne preostaje ti nego biti tužan kada vidiš nekog tako neodgovornog kao i mnoge koji u ime demokracije negiraju trud onih koji sve nas pokušavaju zaštititi.

Svima koji su danas krenuli u školu, njihovim učiteljima i zaposlenicima iz „logistike“ želim uspjeh u usvajanju znanja te školsku godinu bez boleština i sa što manje covid-šokova.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here