Što zna Selak što je avion

Autor: Marjan Gašljević

U dnevnim propitkivanjima aktualne odluke Ustavnog suda oko rada Stožera civilne zaštite u proteklom razdoblju na jednoj televiziji sudjelovala je i bivša premijerka Kosor koja reče: „Bilo je u Ustavnom sudu i dobrih sudaca, vrhunskih poznavatelja ustavnog prava.“ Bilo je Jadranka. Bilo. Naravno na ovo se odmah navezalo i pitanje fotografije na kojoj, danas, sudac Ustavnog suda Mlakar kleči pred premijerkom Jadrankom i ljubi joj ruku. „To mi je bilo smješno.“ Nasmije se Jadranka. Nekome, možda, smiješno, nekome za plakat.

I onda na dobrom tragu rukoljuba slavni vitez Reiner, sabornik i, kažu, dobar liječnik poučava pravnicu Benčić kako se odluke Ustavnog suda i, općenito, institucija ne bi trebale komenirati od laika jer to narušava ugled Suda, odnosno institucija. Kroz svoje političko djelovanje Reiner se je preko nekoliko puta upustio dijeliti lekcije ali ne, na žalost ako je već toliko stručan koliko se priča, iz medicine tako da te lekcije više liče na iskazivanje političke moći koje proizilazi iz njegovih stranačkih i državnih funkcija.

Propitivati tko je veći stručnjak za pravo, medicinar Reiner ili pravnica Benčić u principu je bespredmetno jer je u posljednje vrijeme sve više situacija gdje se mišljenja stručnjaka iz njihovog znanstvenog razreda omalovažavaju i negiraju likovi poptpuno suprotne izobrazbe ili čak i bez nje. Tako je, primjerice, sabornik Raspudić u jednom trenutku prijepora oko koronavirusa postavio logično pitanje: „Kako može neurokirurg Beroš biti kvalificiraniji od imunologa Sladoljeva?“

Stvarno. U kojoj mjeri prepucavanja ovakve vrste mogu prosiječnog hrvatskog građanina ostaviti u uvjerenju da netko zna svoj posao i da ga dobro radi te da ga vrijedi saslušati i poslušati.

Nekako na tragu rečenih dvojbi Hrvatska je ponovo ušla u avanturu nabavke višenamjenskog borbenog aviona. Kako je završio prvi pokušaj otprilike svi znamo. Neki su se od toga sprdali a mnogi su, kao i sam, bili žalosni. „Puknuti“ na jednom tako za Državu, njezinu obranu i sigurnost važnom poslu više je nego tužna priča.

Da bivši ministar Tolušić na pravilima koje je sam propisao, napisao i potpisao izvuče 2,5 milijuna i nije neki bad. Za Državu 2,5 milijuna više ili manje jedva će se primjetiti. Ta, drugi su uzimali i mnogo više i na slične i drugačije načina. Međutim 500 ili milijardu eura ili nešto više za ovako oglodan državni proračun može biti i jeste katastrofa. Nije zajebancija uzeti stare kante od aviona koje, ma koliko bile nabrijane, ostaju samo stare kante ili uzeti najnoviji „jauk“ u borbenoj avijatici. Stvar je samo što Hrvatska hoće i što joj treba. Ovaj posao, u konačnici, nije samo kupnja već nešto daleko više. Sukladno dugoročnim strateškim odrednicama obrane Države u kojoj se zrakoplovstvo s borbenom eskadrilom naslanja na ostale čimbenike bojne sigurnosti mora se, svakako, voditi briga i o logističkom zbrinjavanju jednog ovakvog borbenog sustava što je pak, uz prateće i usputne poslove, važan segment ukupnog gospodarskog napretka. Istodobno ne treba smetnuti s uma i onaj naizgled mali segment cijelog posla, mrvica kapitalističkog egoizma.

O borbenim avionima novinari su propitali i legendu hrvatskog nadzvučnog letenja, umirovljenog pilota Selaka, čovjeka koji je letio na mnogim raznolikim avionima u različitim uvjetima od onih najtežih borbenih i probnih do onih nešto lakših revijalnih. Za razliku od onih koji moraju osigurati logistiku za kupnju i održavanje aviona koji neće izložiti ništa osim naših para piloti uvijek sjedanjem u avion izlažu najmanje svoj život. Selak je rekao svoje mišljenje. Mišljenje pilota koji nazire koje bi sve zadaće za njega i njegove kolege borbene pilote mogle biti te sukladno tomu, poznavajući što Svijet ima u segmentu borbenih aviona, izražava želju i mišljenje što bi taj pilot želio da avion kojim upravlja pruža njegovim sposobnostima preživljavanja i izvršenja zadaće.

Nešto o mišljenju pilota Selaka mumljao je i Reiner ali i ministar Banožić i još deseci „podobnih“ mudrijaša na čelu s Premijerom koji se, kada je trebalo, nisu usudili ući niti u logističku postrojbu slagati vojničke gaće a kamo li „zajahati“ nadzvučnu vatenu kočiju. E moj poštovani Selak i sam znaš da su uvijek u postrojbama kolo vodili vozači i trpezarci pod kontrolom i s uputama PeDe-ovaca.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here