Noć je bila vedra. Sjaj dalekih zvijezda prosijavao je kroz svod drvene nadstrešnice oslonjene na veliku peć koja se nikada nije gasila; koja se nikada nije smjela gasiti. Noć je bila prohladna, no dječak sklupčan uz zid dimnjaka staklarske peći tu hladnoću nije osjećao. Toplina zagrijane cigle obično bi ga brzo uspavala nakon napornog dana u kojem je opsluživao dvanaest staklarskih radnika sa svim onim potrepštinama koje su im se morale naći nadohvat ruke. Sutra mu je trinaesti rođendan. Noćas su se zvijezde posložile onim istim redom po četrnaesti puta otkako ga je majka Maria donijela na svijet. A nje više nema. Nema je već skoro tri godine. Trinaest je godina prošlo od one noći kad ga je otac Franc malešnog i slabašnog primio na ruke zabrinut hoće li mu i to, jedanaesto dijete skončati prije navršene prve godine života kao i ono sedmero prije njega. A ni Franca nema već dvije godine. Sa zvonika Petrove crkve u Münchenu otkucala je prva ura iza ponoći šestog dana mjeseca ožujka 1800. Danas je četvrtak. Gazdarica će pripremiti svinjski ujušak s debelim rezancima. Četvrtkom to blaguju svi radnici i gazda Weichelsberger s njima. Poslije objeda obično popije veliku kriglu piva. Tada će ga ponovo zamoliti. Možda ga odobrovoljen iduće nedjelje pusti u školu. Možda? Leđima stisnut uz toplu ciglu Josip je pokušavao ugrijati zebnju koja je izvirala negdje iznutra. U mraku se orosiše dva smaragdno zelena oka, pa mu se svjetlucanje dalekih zvijezda učini još živahnije. Kao da mu kroz kristalno čisto bavarsko nebo poručuju nešto što on još ne može razumjeti. Kao da mu žele reći da se smiri, da se strpi. Jednoga dana one će se žmirkavo-svjetlucave spustiti tu, tik do njegova uzglavlja i prišapnuti mu tajnu skrivenu u titrajima koji stoljećima putuju nebeskim beskrajima. To ga umiri i tako umiren dosanja jutro.

Nema prikladnije utjehe u žalosnom životu nego sanjati. Kroz snove živjeti život. Jer što je život ako nije san? Što je san ako se ne živi? Isprepleteni snovi i stvarnost poput Sigismundove sudbine dramaturški pretkazane u zlokobnoj konstelaciji zvijezda*. Pedro Calderon De La Barca – La vida es sueno. Život je san. Život je bajkoviti san. Život je bajkoviti san koji redovito započinje s velikom nevoljom, a obično skonča s nekim velikim dobrom; osim u bajci o djevojčici sa žigicama. I bajka o dječaku, staklarskom pomoćniku, imala je sve preduvjete da se ne završi kao veliko dobro već onako kako to obično svršavaju sve priče o siročadi. Uostalom priča o dječaku Josipu i nije bajka već stvarna historija o luči koja prenosi riječi roditelja koji više nisu ovdje s nama. Josip je poput sve siročadi na ovom svijetu sanjao isto: sigurnost, zagrljaj i toplu riječ. Josip je sanjao knjige i školu. Joseph je sanjao svjetlo prelomljeno u teškom gustom staklu koje poput duge razotkriva svoju bojama spletenu dušu.

Joseph von Fraunhofer (Straubing, 6. ožujka 1787. – München, 7. lipnja 1826.), njemački fizičar, optičar i izumitelj, utemeljitelj spektroskopije. Usavršio akromatični objektiv teleskopa i metodu poliranja leća i zrcala optičkih instrumenata. Konstruirao uređaj za mjerenje valnih duljina svjetlosti; 1821. prvi primijenio difrakcijsku rešetku za istraživanje spektara. Proučavajući Sunčev spektar, 1814. otkrio je u njemu 576 apsorpcijskih linija (Fraunhoferove linije). Te linije potječu od para i plinova u Sunčevoj atmosferi (koji apsorbiraju dio Sunčeve svjetlosti), a manjim dijelom i od apsorpcije u Zemljinoj atmosferi. Po njihovoj strukturi, položaju i širini mogu se odrediti kemijski sastav atmosfere Sunca ili zvijezda, te fizikalni uvjeti u atmosferi zvijezda (temperatura, tlak, magnetska polja, gibanje slojeva atmosfere i drugo) te samo gibanje zvijezda.

O Josephu Fraunhoferu napisani su brojni tekstovi. Čitave knjige. Od nesretnog djetinjstva, preko fatalne noći 21. srpnja 1801. kad se njegov usud stubokom izokrenuo. Od ustrajna i uporna rada do inovativnih rješenja koja ga vinuše u najsjajnije vrhunce njemačkog optičarstva. Od priznanja i akademske časti pa sve do prerane smrti koja ga je uzela prije napunjene četrdesete godine života jednog kasnoproljetnog svitanja kad su mu pluća zakrečena atomima teških metala dvaput kratko i po posljednji put udahnula onih par molekula friške jutarnje arije.

Njegovo umijeće priprave velikih homogenih struktura teškog stakla od kojeg su se poslije inovativnim brušenjem dobivale izvrsne akromatske leće jedna je od vještina koja možda ni dan danas nije nadmašena. Njegove leće ugrađivane su u najbolje difrakcijske teleskope XIX. stoljeća. Usprkos manjkavosti u bazičnom obrazovanju Joseph je postigao fantastičnu ekspertizu u svom zanatu, učeći od oca, od skrbnika i ponajviše na vlastitim pokušajima i pogreškama. Josip je svoje snove postvario. Povijest ga većma pamti kao oca spektroskopije. Kao prvog čovjeka koji je u duginim bojama rastavljene bijele svijetlosti vidio apsorpcijske tamne linije. Čovjeka koje je prvi te linije pokušao sistematizirati i razumjeti odškrinuvši tako vrata kvantne fizike koja su se zapravo otvorila tek stotinjak godina poslije i kroz koja mi danas, kao kroz široki slavoluk spoznaje, sigurno hodimo. Zaljubljenici u nebeske pojave, u astrofiziku i kozmologiju vole ga pamtiti po konstrukciji teleskopa kojim je otkriven Neptun, najudaljeniji planet našeg Sunčevog sustava, dvadeset godina nakon što je Fraunhofer već počivao na Südfriedhofu. Legenda kaže da je zadnje upute za izlijevanje ključne leće za taj teleskop davao sa samrtničke postelje.

Spektar čistog plavog neba

Spektroskopija je znanstvena djelatnost koja se bavi spektrima kao odrazom energijskih ili strukturnih promjena u atomima i molekulama tvari nakon njihova međudjelovanja s elektromagnetskim zračenjem ili sa subatomskim i drugim česticama. Najčešće se radi o otkrivanju (detekciji), tumačenju i primjeni spektara koji su u vezi s elektromagnetskim zračenjem; pritom se obično mjeri jakost (intenzitet) emitiranog, apsorbiranog ili raspršenoga zračenja ovisno o njegovoj valnoj duljini, odnosno frekvenciji. U atomima i molekulama postoji više energijskih razina, a energija emitiranog ili apsorbiranoga zračenja odgovara razlici među tim razinama. Zračenje se emitira prelaskom s više na nižu energijsku razinu, a apsorbira se prelaskom s niže na višu razinu. Kako je skup energijskih razina karakteristika atoma i molekula određene tvari, detekcijom i tumačenjem spektara zračenja mogu se dobiti podatci o kemijskom sastavu i strukturi tvari (spektrometrijska analiza).

Intrigira činjenica da je dječak koji je čeznuo za znanjem, a obrazovanje dobivao tek na kapaljku ipak razvio svoje potencijale do neslućenih razmjera. Kad danas razmišljam o Josephu čini mi se fantastično kako je gotovo samouk i nejak uspio u veoma teškim i složenim okolnostima ne samo ostvariti važna znanstvena otkrića već ih i pretočiti u komercijalno vrijedne proizvode izuzetne kvalitete. Ushićuje činjenica da je uspio u kratkom životu dosanjati svoj san.

Zvijezde me učiniše sveučilišnim nastavnikom na vjerojatno jednoj od najboljih sastavnica gdje još živi akademska čestitost, intelektualna radoznalost i znanstveno poštenje. Svakodnevno susrećem mlade ljude: bistre, pametne, čak i briljantne poput Josepha. Dobro uhranjene i solidno odjevene i po tome potpune suprotnosti Josephu. Uglavnom uspijevamo od njih napraviti magistre, inženjere, profesore i doktore. Neki dan pristigao mi je entuzijastički e-mail da je fakultet osnovao i  karijerni centar. Europski fondovi brinut će se za našu pamet i usmjeravati je. Svi bi kao trebali biti sretni zbog toga. Ipak ja se brinem. Da, u stanju smo napraviti dobre radnike, zapošljive najamne radnike. Ali kreaciju, nju ne stvaramo. Ono malo hrvatskih dokazanih kreativaca uspješno je zaobišlo akademsku dresuru. Reći ćete da je to normalno, da sam pričom o dječaku Josephu potvrdio da je uvijek tako bilo i da će uvijek biti tako. Ipak imam prokleti osjećaj da je nešto istinski trulo u obrazovnom sistemu. Ako smo u dva stoljeća obveznog izobražavanja, na kojeg danas trošimo više od desetine godišnjeg proračuna, postigli tek toliko da privredi na koljenima uspijevamo privesti samo najamne radnike nešto debelo nije u redu. Nešto ne štima ili s našim životom ili s našim snom. A možda je kvarno i jedno i drugo?

Bit će da umjesto vlastitih sanjamo tuđe živote; da umjesto svojih živimo neke tuđe snove.

*Sigismundov solilokvij (prijevod: Nikola Miličević)

Jao meni, nesretniku!
Kad me bijes vaš tako slama,
o nebesa, znati hoću,
rodivši se kakvu zloću
ja pokazah prema vama?
No već time što sam rođen
znam kakvim sam zlom pogođen.
Dobar razlog neka vodi
vašu strogost, moram reći,
jer čovjekov grijeh najveći
u tome je što se rodi.

Jedina su moja htijenja,
o nebesa: zbog svog mira
želim znati, bez obzira,
je l’ to zločin mog rođenja.
Čime li vas još uvrijedih,
te me takva kazna slijedi?
Jer i drugi rođeni su
kao i ja, to svi znate,
pa ih mnoga dobra prate,
koja meni dana nisu.

Kad me prožme jad taj hudi,
kao vulkan gorim cio
i srce bih svoje htio
iščupati van iz grudi.
Tko i zašto tako sudi
i otima ovdje nama
naša ljudska prava sama,
povlastice i nagrade
što ih nebo vodi dade,
ptici, zvijeri i ribama?
¡Ay mísero de mí, y ay infelice!
Apurar, cielos, pretendo,
ya que me tratáis así,
qué delito cometí
contra vosotros naciendo.
Aunque si nací, ya entiendo
qué delito he cometido;
bastante causa ha tenido
vuestra justicia y rigor,
pues el delito mayor
del hombre es haber nacido.

Sólo quisiera saber
para apurar mis desvelos
-dejando a una parte, cielos,
el delito del nacer-,
¿qué más os pude ofender,
para castigarme más?
¿No nacieron los demás?
Pues si los demás nacieron,
¿qué privilegios tuvieron
que yo no gocé jamás?

En llegando a esta pasión,
un volcán, un Etna hecho,
quisiera sacar del pecho
pedazos del corazón.
¿Qué ley, justicia o razón
negar a los hombres sabe
privilegio tan süave
excepción tan principal,
que Dios le ha dado a un cristal,
a un pez, a un bruto y a un ave?

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here