Pod strehom ujakove štale lastavice su slijepile gnijezdo. U štali mljackaju dva teleta, a nervozni cujzek topoće nejakim kopitima. Lastavice neumorno donose hranu u svoj privremeni dom. Proždrljivi ptići glasnim piskutanjem traže još i još i još. Predvečer se skupe oblaci. Staja utihne kao da se nešto strašno događa. Između prljavo crvenih crijepova prokapava kiša. Lastići iz svog sigurnog skrovišta protežu vratove pokušavajući dohvatiti kaplje.

Tih šezdesetih godina malo tko je u Dugoj ulici držao krave. Grede na štagljevima bijahu se osušile. Predvečer je zapadno sunce prosijavalo kroz naherene crijepove. Tusti vrapci bi skakutali okolo gosteći se plodovima ljeta. Oholi i razmetni lepršali bi nad ogradama, nad krošnjama, nad gradom. No najkasnije iza Bogojavljenja počelo bi kucanje o prozorska stakla. Cijele zimske praznike sestra i ja hranismo ih kruhom koji je bio predviđen da nadrobljen u bijelu kavu postane odvratno gnjecav. U veljači bi zatoplilo pa je onda svima bilo lakše.
***

Nigdje nije bilo toliko golubova kao na Trgu. Žena s maramom pod miškom lijeve ruke drži pola štruce crnog. Prstima desne ruke s vremena na vrijeme maši se kruha kojeg onda nadrobljenog rasipa po asfaltu. Vrzmanje golubova brzo se uskladi s tim pokretima ženine ruke. Orkestrirani golubovi u pravilnim razmacima sagibaju kljunove. Nakon nekog vremena proždrljivi ponovo zalijeću u zrak. Valjda u nadi da negdje netko drugi izdašnije razbacuje mrve po pločniku.
K’o vješti piloti od perja
U lake mašine su sjeli,
A onda nad pločnikom bijelim
Top s Griča prepolovi dan.
I lete i lete i mašu
Te marame bjelje od snijega.
Na zelenoj padini brijega
Gugutanjem okite grad.
I gledam, gledam ih kako, kako mi mašu
K’o ruže, najljepše ruže nad mojim gradom.
Zagreb su dugo za mene bili samo ti golubovi. Pernati avioničari nad donjogradskim krovovima koje sam mogao promatrati satima u onim rijetkim danima kad sam s nekim razlogom izletovao do Metropole. Jedne subote predvečer, u petrinjskom parku, prije no što sam uopće krenuo na studije doktor Brkić koji je tada bio tek student medicine, a ne kao danas faca u županijskom javnom zdravstvu, potopio je sve moje romantičarske vizije golubarstva.
— Kakve ruže nad gradom? Urbani raznositelji najrazličitijih zoonoza. Prenosioci boleština! Štakori s krilima koje penzioneri hrane kruhom od kojeg ovi samo dobivaju proljeve pa još efikasnije šire zaraze klamidioze, ornitoze, psitakoze.—
Nakon toga drugim sam očima gledao na ostarjelog Teslu koji hrani golubove u parkiću ispod Newyorkera čekajući novčanu uplatnicu iz Beograda koja nikako da stigne. U filmu istina Rade hrani golubove integralnim zrnjevljem, ali opet, čovjek bez apanaže lako padne u iskušenje da golubove nahrani posušenim bijelim kruhom preostalim od doručka.

Kako god otada se držim podalje od golubova. Na svu sreću oko doma na Šari nije ih bilo pa se nije trebalo puno paziti. Jutrom su u grmlju ispred prozora pjevali kosovi žutih kljunova kljucajući hranu koja bi ispala iz najlonskih vrećica izvješenih po prozorima. Tako su studenti čuvali namirnice od žutih mrava koji bi krstarili radijatorskim cijevima u potrazi za slasnim zalogajima dopremljenim iz najudaljenijih krajeva lijepe naše ako bi ih neoprezni student na časak ostavio nezaštićene na stolu. Ona pjesma o crnom kosu koju mi je stari znao pjevušiti kao djetetu dobila je neko drugo značenje. A naučio sam i što je dretva!

Tancaj, tancaj črni kos!
Kak bum tancal kad sam bos?
Nemam dretve ni smole
Da zakrpim cipele.

UCCELLACCI E UCCELLINI; Pier Paolo Pasolini 1966

Petkom popodne bi se s jeseni vlakom putovalo doma. Iza Velike Gorice turopoljske pustopoljine i kukuruzišta okupirale bi vrane. Crna jata ulijetala bi u mora prezrelih kukuruznih stabljika da bi se na prvi znak opasnosti opet sručili u nebo, pa bi od tamo iznova vrebali na zaostale klipiće kukuruza. Jednom davno u nekoj knjizi koja popularizira Matematiku pročitah da vrane umiju brojati do četiri. Kad lovci dođu do njihova zabrana jedna drugu će o tome obavijestiti različitom vrstom graktanja ovisno da li je naišao jedan, dva, tri ili četiri lovca. Za bilo koji broj veći od četiri koriste isti znak upozorenja. Navodno vrane mogu razlikovati lovce koji nose puške od bezopasnih namjernika koji ih samo uznemiravaju u njihovom poslu. Stoga ih jednostavna strašila zapravo ne mogu odvratiti od nakane da opustoše polje. Još kažu da vrane umiju i planirati akcije i služiti se alatima da bi došle do svog cilja. Dolje, bliže Kupi, u livadama između Dužice i Lekenika škanjci bi u brišućem letu znali uhvatiti voluharicu ili zmiju pa bi im se ove migoljile u kljunu. Ptičji život izvan Zagreba nije bio cvrkutav i bezbrižan. Za njega se trebalo izboriti u krvavoj evolucijskoj igri moći i vještina preživljavanja.
***

Onda je 8. travnja 1990. na samu Cvjetnicu na trgu Francuske revolucije Franjo okupio Stranku. Golubovi su plovili nebom iznad zapadnog kolodvora. Bijeli golubovi s maslinovim grančicama. Bio je to dan koji su neki doživjeli kao novi početak. Bio je to dan kada su neki shvatili da je došao kraj. Običnim sivim golubovima s Cvjetnog nije puno toga bilo jasno. Kosovi su i dalje, kao bezbrižno, trčkarali Tuškancem. Sove iz Hercegovačke motrile su Trg svojim burlavim očima. Ćukovi s vrha Bosanske su se ushuktali. Bio je to prijelomni dan za ptičji svijet u Metropoli. Postalo je jasno da će biti svega samo ne mira. A u ratu se ptice primire, utihnu, skriju. Lagali su vas ako su vam govorili da ptice umiru pjevajući. Nitko ne umire pjevajući. Samo se neki u trnovitim vremenima bolje, a neki lošije snađu. Onda, jednom, rat ipak završi! Zaboravi se tko je bio kukavica, a tko jastreb. Dođe vrijeme obično. Učini se da je sve opet kao i prije; da je sve po starom. A nije! Da su ptičice ptičice, a ptice opet samo ptice. A nisu!

Ptičice i ptičurine (talijanski Uccellacci e uccellini) talijanska je art filmska komedija iz 1966. koju je režirao i napisao Pier Paolo Pasolini. Glavne uloge tumače Totò i Ninetto Davoli. Priča je alegorične prirode, u obliku filma ceste, a odvija se oko oca i sina koji putuju pješice dok ih prati gavran koji govori. Kritike su bile pohvalne. Pasolini je izjavio da mu je ovo najdraži film koji je ikada snimio. Pasolinijeve Ptičice i ptičurine su ćudljiva fantazija o kršćanstvu i marksizmu u kojoj Pasolini ne zauzima niti jednu stranu. Jastrebovi ostaju jastrebovi, vrapci vrapci ma koliko se sveti Franjo trudio da ih približi Bogu. Gavrana je dopala uloga marksista, ali samo ako Tota i Nina doživljavamo kao kršćane. A u to je veoma, veoma, teško povjerovati.

Ni danas zapravo ne znam točno kada su mi stvari postale jasnije. Možda je to bilo i prije ali sam podsvjesno to negirao. Bila je kasnoproljetna subota popodne. Žena me uspjela natjerati da uzmem kantu vode i četku i da operem sav onaj izmet što su po krovu našeg tamnoplavog Ford Eskorta karavana istresle ptice odmarajući se u krošnjama divljeg kestena u čijem hladu sam običavao parkirati. Oprezno i u rukavicama, prisjećajući se svih onih upozoravajućih riječi koje mi je Ino nekad davno na klupi petrinjskog Strossmayerovog šetališta govorio, počeo sam strugati izmet pokušavajući istovremeno preduprijediti svaku moguću infekciju nekom od zoonoza. Kad sam sastrugao veliku ljubičastu fleku s krova ispod koje je nestala metalik boja a probijao tek bijeli autolakirerski kit postalo mi je jasno. Nisu samo golubovi ti koji seru po Metropoli. Nešto puno agresivnije od golublje kakice pune aditiva pekarskih proizvoda moralo je tu biti posrijedi. Na trgu doktora Tuđmana kočoperile su se dvije Vrane i gostile se otrovnim ljubičastim bobicama s ukrasnog grma pod zidom Rudolfove vojarne.

I dan danas nerado priznajem kako sam samo bio glup i kratkovidan. Kako sam mogao previdjeti podmukla stvorenja koja zauzimlju banke i sudove, javna poduzeća i općine. Kako s televizija, i s državne i s onih privatnih, grakću njihove sive sestrice lažno i prijetvorno. Kako se brzo i efikasno ta crna stvorenja plitke pameti i velikog bezobrazluka uvlače u saborske stolice, vladine fotelje, kako postaju državni tajnici i pomoćnici ministara, pravobranitelji i suci; vrhovni i ustavni. Zabavljen brigama o vlastitom potomstvu, s osobnim preživljavanjem, sa svih strana okružiše me krilate crne nemani. I graču. I svakim ih je danom sve više i više.

Usput budi rečeno, već dugo ne vidjeh goluba. Vrane drugog vala zauzele su i njihova nebitna mjesta. Kad hodam parkom ili parkiralištem nema ptice koja bi se prepala mojih koraka i vinula u zrak. Samo vrane što me smotre prijetećim pogledom. A ja što ću, pazim da im ne stanem na put. Vrane su osvetoljubljive, bolje im se ne zamjerati. Pognuta pogleda hodam uza zid. Po gradu. U crkvama i bolnicama. Po fakultetskim aulama i sveučilišnim hodnicima. Uvijek uza zid. U kutu nikom na putu.

Na kraju filma Toto i Nino pojedu marksistički nastrojenog Gavrana na cestici pored aerodroma. Ali to je bilo moguće nekada, u šezdesetim, kada su ptice bile puno više ptičice. Danas imamo posla s velikim crnim Ptičurinama koje su se dobrano uhvatile Grada i neće ga lako predati. Bojim se da je gotovo, da mi ne preostaje drugo nego krotko povlačenje; preko pruge pa uskom ravnom cestom od Remetinca do Turopolja i dalje u magle. Ostaviti iza sebe Grad i crne dveri Mordora oko koji nadlijeću gramzljiva jata Corvus Corone koja su nakanila tu ostati zauvijek, što će im, čini se, i uspjeti; jer, ZNA SE, vrana vrani oči ne vadi.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here