Iz Buenos Airesa u Petrinju: Neshvatljivo mu je da ponekad zaboravim zaključati kuću i ne brinem zbog toga

Autor:Miroslav Šantek

ZADNJI OSTACI LJETA su se uklanjali. “Korejac” i njegovi prijatelji su rasklapali šator i odnosili na zimsko mirovanje sve one stvari u kojima su uživali cijelo ljeto s drugim kamperima. U tim starim petrinjskim običajima življenja uz Kupu. Stojim u šumici gdje se još do nedavno pružao cijeli kamp. Prostor je sada prazan, samo sjećanja kruže kroz još uvijek bogate krošnje drveća s kojih lišće sve češće otpada na obalu Kupe. I flota čamaca je usamljena. Na površini Kupe jedan plivač grabi zadnje vodene metre prema kupalištu, a u daljini preko mosta kod Bresta vide se automobili u prolazu. A onda je prašnjavom cestom došao jedan automobil. Velik, crn, jedan od onih grdosija današnjeg doba. Dovezao je tri putnika, od kojih su dvoje mlađih sa zanimanjem i strašću gledali i fotografirali obalu Kupe i tu vodenu ljepoticu, a stariji gospodin mi reče da su oni djeca naših, hrvatskih korijena od roditelja koji su još davno, za onog Drugog rata odselili u daleku Južnu Ameriku i skrasili se u Argentini.Brat i starija sestra koja je osjetila zov Domovine i prije dvadesetak godina se vratila kući, a mlađeg brata je korona zaključala pri posjeti Hrvatskoj na samom početku, još zimus i ne može se vratiti u Argentinu.

BUENOS AIRES I PETRINJA. Dečko je mlad, visoko obrazovan, pun života i govori španjolski. Jedan od milijuna Hrvata razasutih po svijetu daleko od svoje Domovine. Od svoje zemlje.Živi u tom dalekom velegradu, bitno drugačijim načinom života nego ovog trenutnog što je zbog korone već mjesecima ovdje. Fascinira ga opuštenost i sloboda kretanja. Prvenstveno sloboda u smislu da u Hrvatskoj može u bilo koje doba dana hodati ulicom i minimalna je mogućnost da ga netko napadne i opljačka. U Petrinji pogotovo. U njegovom gradu ljudi u nekim dijelovima grada ni u autobusu nisu sigurni pri dolasku svojim domovima, tako da je najsigurnije automobilom se uvesti u svoju kuću, a o ovako opuštenom hodanju može samo sanjati. A tek priroda i sama zemlja Hrvatska u koju što god da upikneš i nešto će izrasti je nemjerljiva prema tim dalekim krajevima. Rekoh mu da ovdje u Petrinji nekad ljudi nisu zaključavali kuće, a i danas mi se osobno zna dogoditi da je ostavim otključanu ili širom otvorenih vrata (jer sam ih zaboravio zatvoriti)  noću dok spavam. I da će mi susjedi uvijek pomoći kad mi nešto treba ili obići kuću ako negdje odem. Mogao sam još svašta govoriti, ali ovaj nenadani susret je trajao jako kratko. Ljudi su sjeli nasmijani i zadovoljni u automobil i odvezli se.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here