Uvijek vjerni

Autor: Marjan Gašljević

U dokonosti listam svoje stare arhive pa, s vremena na vrijeme, zastanem nad nekom starom fotografijom pokušavajući dozvati sijećanja na taj događaj. Zastao sam, tako, kod fotografije krštenja sina tamo nekog prosinca 83. godine. Prilikom ogovora oko ovog uzvišenog i za mene i moju obitelj ponosnog sakramenta s tadašnjim župnikom Župe sv. Križa u Sisku, blagopokojnim monsinjorom Petranovićem kojeg sam imao čast poznavati još iz vremena dok je službu Božju obnašao na Banovini upitao me je da li će mo obred krštenja održati na poldanjoj misi ili u neko drugo vrijeme van službe tako da me, koliko – toliko, zaštiti od mogućih i vjerojatnih naganjanja Komiteta i komitetlija. Supruga, tvrdoglava kao i uvijek, nije prihvaćala niti jednu varijantu osim svećanog krštenja na „poldanici“.

„Poldanica“ u to vrijeme u Svetom Križu i nije nešto bila preposjećena. Pola klecala je bilo prazno a moj dragi prijatelj Joža je tog dana zavirivao oko stupova kora i na koru tko se tamo skriva bojeći se komitetlija šaljivo ih „strašeći“: „Vido sam Te!“ Monsinjor Petranović je krštenje „ukomponirao“ u slavljenje Svete mise a bebač Ivan je sve strpljivo istrpio čas žvakljajući varalicu, čas gumenog Paju Patka. Joža kao Joža u jednom trenutku šapnu jastučiću: „Daj se malo rasplači da Ovaj skrati.“  Bebač, kao da ga je razumio počne se derati u sav glas. Naravno, majka ga je brzo smirila bočicom a i obred je bio ubrzo gotov.

Već sutradan bio sam pozvan u Komitet da objasnim nedjeljni događaj. Pismenu prijavu o događaju uložio je jedan moj, do tada, prijatelj s posla koji mi je, čak, i u kuću znao svratiti. Komitetlije su bili, recimo, „blagi“ prema meni samo me „drugarski iskritiziravši“. Međutim tu priča nije završila. Partijska ćelija poduzeća u kojem sam radio bila je brojna i moćna. Na osnovu prijave počeli su sastanci gdje mi tužitelj bijaše upravo taj, bivši prijatelj, Hrvatina iz jednog prigradskog mjesta a najtužnije u toj priči bijaše činjenica da me je najviše branio jedan lik koji je već tada intenzivno tuknuo na Načrtanje što je poslije i posvjedočio naglavivši si četničku šubaretinu prilikom prvih velikosrpskih divljanja. Očito, nije me branio iz činjenice da je opravdavao moj postupak već je to bila priča za opravdavanje njegovog srbovanja. Zanimljivo, ostalo članstvo bilo je „ni vrit, ni mimo“ i tako je priča, uglavnom za njih završila ali su se mnogi ipak trudili da me zaobiđu.

Kako je taj što me je branio natutuljio četničku šubaru odmah čim je započeo njihov krvavi pir i ja sam stavio na glavu kapu s „šahovnicom“ odredivši se prema kuda ću okrenuti cijev svoje puške. I opet je, a sve je već bilo jasno, ekipa „ni vrit, ni mimo“ ostala vjerna svojoj čvrstoj politici: Dali su mi otkaz na poslu s obrazloženjem „da ne znaju koja će vojska pobijediti pa svima koji su svojevoljno otišli u rat daju otkaz.“ Tog pravila bili su izuzeti mobilizirani. U JNA, naravno.

Lamanterajući kojekuda po raznim ratištima jedina briga mi je bila rat. Obiteljsko imanje u Viduševcu sravnjeno je sa zemljom a obitelj izbjegla smjestivši se, tada, u četrdesetak kvadrata mog stana. I sestra i brat krenuli su mojim stopama prepustivši brigu za teško pokretnog oca i rastuženu majku supruzi mi.

Negdje tih devedesetih Sela je posjetio kardinal Kuharić. Šokirao sam se kada vidjeh fotografije s tog događaja. Lik koji me je optuživao za „klerikalizam“ i „antikumunističko djelovanje“ te rastakanje „bratstva i jedinstva“ „glavni“ je u događaju. Nosi križ, čita dobrodošlicu, ljubi prsten i skute. U obranu Domovine, naravno, nije imao potrebe ići. On je, naime, nužan za održavanje svekolike duhovne i misaone čistoće svoje okoline.

I tada, prilikom slučajnih susreta, i sada, i uvijek gleda me ispod oka blago naškubljenih usana. Bio sam, biti ću i jesam sumnjiv. Na moj kurtoazni pozdrav samo potiho zareži. On je i sada na „pravoj strani“. Uvijek vjeran. Pažljivo će zabilježiti izrečenu riječ, izrezati inkriminirani pasus, zapisati s kim si i gdje popio kavu. Njemu će, naravno, vjerovati jer on je uvijek vjeran za razliku od mene koji se i tada i sada usudi sumnjati u ispravnost djela Komiteta i ljudi iz i oko Komiteta.

Naravno, ja nisam radi toga žalostan i zabrinut, naprotiv, raduje me jer njihova mišljenja, stavovi i ponašanje su mi korektiv kako se, uglavnom, ne želim ponašati ali i korektiv mojim promišljanjima koje su uvijek daleko od „službenog mišljanja Komiteta“ ma kako se on danas zvao.

U stvari kako uopće zvuči definicija: „Komitet je tijelo („organ“) unutar neke strukture vlasti, organizacije koji djeluje i odlučuje pružajući naputke, smjernice i obvezujuće odluke u ime vlasti ili organizacije (udruge) kojoj je na čelu.

Kako je i kako funkcionira moj bivši prijatelj iz priče isto tako svoje „peglaće niti“, komitetlije i Komitete imali su i imaju i sva druga mjesta, od Galdova, Budaševa, Martinske, Komareva, Vrbine, Zelenjaka, Capraga. Niste razmišljali o njihovom postojanju? Niti ne trebate. Samo pripazite oni su uvijek u pravu, oni uvijek govore istinu i samo istinu i njihova je uvijek zadnja ma koliko Vam čudno djelovala. Ta, o stavovima Komiteta, ili ma kako se zvao, se ne raspravlja. Oni se bespogovorno provode. Inače …..

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here