Autor: Marjan Gašljević

U posljednjih desetak dana hrvatska javnost se zgraža, čudi a i naslađuje događajima oko famoznog Kluba iz Slovenske 9 gdje su se, navodno, na različite načine sladili viđeni hrvatski političari i poduzetnici. „Pao“ je poduzetnik čiji je poslovni put počeo, kao i mnogim drugim uspješnim hrvatskim poduzetnicima, iz šoferske kabine. Je da je čudno što hrvatski poduzetnički uzleti ne kreću s fakulteta ali i ova poduzetnička eskapada u stvari najmanje obilježava samog poduzetnika. Stvar se „zavrtila“ oko likova iz gradonačelničkih fotelja i top-managera bogatog javnog poduzeća te „znatiželjnih“ ministara, bivših i sadašnjeg Predsjenika te drugih političkih likova koji su, samo oni znaju što, radili u tom famoznom Klubu. Medijima i javnosti ostaje se naslađivati i nagađati što se tamo radilo s „srbijanskim eskort damama“, što se pilo, čemu je služio brojač novca, da li su se mobiteli zbilja morali ostavljati na ulazu i koliko je to hrane tamo bilo da se morala zvati „pomoć“ da bi se pojela.

Ova mi priča pomalo postaje banalna i u stvarnosti „navlakuša“ od stvarnih događaja kojima je ona, izgleda, samo okidač.

Naime, i ako postoji od 1999. europski USKOK popularne kratice OLAF i sa svojom ispostavom u Hrvatskoj od njezina ulaska u EU do sada je bio gotovo nevidljiv i malo se ili nimalo o njemu govorilo.  OLAF istražuje prijevare povezane s proračunom EU-a, korupciju i ozbiljne prekršaje unutar europskih institucija te za Europsku komisiju izrađuje politiku borbe protiv prijevara.

Isto tako, krajem ove ili početkom naredne godine, odlukom EU Parlamenta na razini EU počinje djelovati Eurpsko javno tužiteljstvo  na čelu kojeg će biti Laura Kovesi poznata po svom radu u Rumunjskoj gdje je kao državna tužiteljica „strpala“ iz rešetaka preko 600 čak i najviše rangiranih rumunjskih političara zbog korupcije i nedjela iz tog djelokruga.

U Hrvatskoj već nekoliko mjeseci vladajuća politika barata s iznosom od 22 milijarde eura s kojima će EU pomoći razvoju Hrvatske do 2027. godine a s 12 milijardi „interventno“ s kojima bi se prebrodile posljedice korona krize i pokrenuli investicijski projekti u Hrvatskoj. Naravno, Europska Unija itekako pazi na svoj novac posebno ako se radi o toliko velikim iznosima pomoći koji gotovo dolaze do razine godišnjeg proračuna Države.

Već prva sredstva iz Programa EU van ove tranše od 12 milijardi izazvala su „talasanja“ zbog svojih čudnovatih putova i adresa na kojima su završili. Nužno je, svakako, analizirati faktore koji čine ta talasanja. Primjerice, zar nije neobično da u ministarsku fotelju Ministarstva EU fondova zasjedne osoba koji ne zna koji mjeseci čine drugi kvartal? Zar nije čudno da Ministrica poljoprivrede odbije nalog Premijera o stavljanju mandata dužnosnika iz svog resora na raspolaganje? A takvih pitanja ima još. Znamo, dakle, da se Vlada popunjava ministrima po regionalnom ključu koji u rukama drže regionalni močnici. Konsenzus Premijera oko imenovanja s lokalcima svodi se na ime oko kojeg se neće moći „štihati“ pa dolazimo do činjenice saznanja da imenovani od svega iz resora moraju znati samo adresu Ministarstva gdje će se pojavljivati na poslu a što će reći u kameru kada ga zaskoče novinari i tako prigodno dobije na papiriću što mora naučiti napamet.

Ma koliko sumnjali u velikoj sam mjeri uvjeren da Premijer nije znao mnogo toga oko ove afere u kojoj se prva „zakotrljala“ glava JANAF-ovog čelnika. Predsjednik pak, koliko je znao ili nije, uvaljao se je u blato samom činjenicom da je tamo, po njemu, išao „žderati“, jer drugačije ne mogu nazvati jedenje „viška“ hrane.

Na prvu je teško povjerovati činjenici da Premijer nešto ne zna i da mu nije dojavljeno o, pitanje je koliko,  „kontaminiranim“ dužnosnicima međutim, na prvu, sama ova zgoda u startu i nije nešto o čemu bi on trebao znati. Sada, kada se slučaj razvija i pokazuje svu raskoš svoje širine vjerojatno iznenađuje i njegove vinovnike. Problem je, po mom skromnom mišljanju, da sama „Afera JANAF“ i  nije toliko ključna da bi se oko nje talambasalo, ključno je nešto drugo. U očekivanju „velikih“ para iz EU „počupali“ su se veliki regionalni šerifi neki već lagano „načeti“ što kroz kadrovske ključeve u kojima ih je Premijer „blago“ zajebao postavljajući bezvrijedne kadrove a drugi pak načeti korupcijskim aferama za koje se istražuju njihovi pijuni kao, recimo, Rimac ili pak „manevri“ s poticajima u poljoprivredi kroz koje godinama obilno „cure“ u krivi potok ogromna sredstva i za koja je EU već potiho propitivala kao i za blago zvano šume.

Može li, smije li, želi li Premijer hrvatsku korupcijsku hobotnicu koliko toliko obuzdati jer bez toga, očito, nema europskih para koje su nam jedini jamac za držanje glave nad vodom a to mu uvjetuju Europski močnici. Hobotnica se, naravno, nikada ne predaje već i zadnjim pipkom drži žrtvu pod vodom. Na koncu prisjetimo se samo kako je Ivo Sanader na vrhuncu moći pokleknuo. Plenković sigurno nije u situaciji kao Sanader ali njemu jednostavno iz ove situacije nema puta za bijeg. On je, izgleda, od Unije „odabran“ za Hrvatsku. Uniji gubitnici na trebaju da bi, eventualno, pobjegao u Brisel a domaći „karteli“ se sigurno neće olako odreći supstance na kojoj su nastali i na kojoj žive.

Da zlo u cijeloj priči bude veće i neizvjesnije jest i činjenica da vladajući trenutno u Hrvatskoj nemaju nikakve ozbiljnije opozicije tako da se ne moraju bojati gubitka vlasti gotovo u niti jednom scenariju. Da nije te bitke lokalaca Premijer bi bio „na konju“ i bez imalo teškoća proveo bi nužne reforme ovako, da bi uopće ušao u tu priču, mora najprije riješiti „hobu“ što mi se čini strahovito teškim, složenim i opasnim poslom.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here