Još nije bilo ni traga svjetlosti što se od Iličkog placa probija prema črnomeračkim livadama kad je Dora sustavila zapregu ispred ljubičaste jednokatnice na kojoj je u grimizno crvenom lampašu žmirkalo karbidno svjetlo. Trublje iz vojarne  kraljevića Rudolfa oglasit će se tek za pola sata. Barica je odgrnula teški vuneni pokrivač, spuznula s kola i dvaput zakucala velikim kovanim zvekirom na dovratku kolskog ulaza. Trebalo je neko vrijeme da se iz dvorišta začuje sipljivo disanje noćnog podvornika. Diskretnim potezom desnice napravila je križ u njedrima. Ona je znala sve o bijeljenju rublja i utjerivanju svježine medvedničkih potoka u damastno tkanje. Voljela je taj težak posao. Ipak svaki puta kad bi zavežljaje čistih plahti i stolnjaka dopremala u Slovensku osjećala je grižnju savjesti koja joj je danas, na Veliki četvrtak 1915., još teže sjedala na dušu. Muža Gjuru nije vidjela od lanjskog ljeta kad su 53. pješačku otpratili na istok u otvorenim stočnim vagonima sa Zapadnog kolodvora. U zadnjem pismu pisao je da se tuku s Rusima negdje u Karpatima; u mjestima dalekim čija imena je Jure uredno spominjao, a koja Barici, koja od Stubice dalje u životu nije bila, nisu značila ama baš ništa. U veljači su joj mobilizirali mlađeg brata Ivicu, a onda su tjedan dana poslije pozvali u Landsturm sve šestinske dečke 96. i 97. godišta. I Iveka i Antuna i oba Štefa. Sve koji su znali sprezati konje i nisu se bojali sa zapregom spustiti do Grada. Tako da sada može računati samo na sestričnu Doru, plavokoso i plavooko djevojče dječačke konstitucije čijoj su se volji konji pokoravali bez ćudljivih trzaja ili nervoznih pokreta glavom. Dora je radoznalo pogledavala prema osvjetljenom prozoru na prvom katu iza kojeg je stajala sjenka s upaljenom cigaretom. Barica rukom opomene Doru da popravi pramen plave kose ispale ispod marame i spusti pogled. Kapija je napokon bila otvorena. Dora zapregom nije upravljala onako kako to čine kočijaši jednostavnim riječima: bista, hod, hija; samo je cmoknula sočnim ružičastim usnama i konji su skladno skrenuli lijevo prema dvorišnoj zgradi iz koje je kroz otvorena vrata dopirala svjetlost iz raskurene peći. Blagi miris dima punio je friško črnomeračko jutro.

Gibanja u dvorištu Slovenske uzbunila su goste u visokom prizemlju. Časnički namjesnik Milan Zoričić pogledao je na svoj ulanski sat i zaključio da ima vremena do svitanja još jednom uzjahati vatrenu Ilonku. U mraku napipa Mađaričinu meku i toplu stražnjicu koja se poput lončarske gline otvori njegovim ukrućenim preponama. Kako život znade biti lijep razmišljao je Milan jašući Ilonku glave zabijene u jastuke punjene mekim guščjim perjem. Carskim ukazom imenovan je za voditelja časničkog konjičkog egzercira 1. bojne 70. petrovaradinske pješačke pukovnije. Njemu je njegovo carsko i kraljevsko veličanstvo povjerilo brigu o četrnaest pukovnijskih rasplodnih belgijskih kobila i po svoj prilici do kraja rata osim hrvanja s ovom rasnom mađarskom bedevijom Ilonkom drugih bitaka bojevati neće. Život je lijep mislio je Milan dok je sjemenom punio Ilonkinu utrobu; tog jutra, na Veliki četvrtak, po posljednji put ne sluteći da neće doživjeti Uskrsa. Sutra, poslije doručka, na sam Veliki petak dojavit će mu da kobila Pohla teško staje na stražnju desnu nogu. Kad u desetoj uri Milan stigne u inspekciju Pohla će već biti izuzetno nervozna pa umjesto da poslušno podigne ranjeno kopito ispalit će mu isto pravo u lice. Bez da stigne opsovati, donje vilice duboko utisnute u lubanju, opružit će se beživotno Milanovo tijelo na tanko poštrajenom podu konjušnice. U podne će već uredno livriran, prekrivene glave, ležati na skolkama u pukovnijskoj kapelici.

Na prvom katu doktor Stjepan Puba Fabriczy nije cijelu noć oka sklopio. Izvjesno je da iscrpio sve mogućnosti da odgodi mobilizaciju. Majka Pepica umrla je na Svijećnicu ne navršivši punih četrdeset godina, pa je izgubio status jedinog hranitelja. Otac, banski savjetnik, koji ga nikad nije priznao, ali ga je zbog straha od skandala novčano inkognito podupirao sve do diplome, vratio je jučer njegovu posjetnicu kad je gore, na Markovom trgu, zatražio službenu audijenciju. Na vraćenoj posjetnici ženskim sitnim rukopisom bilo je dopisano: „Svi odnosi regulirani. Dalje će te izvoljeti sami.“ Dvije prazne flaše apsinta stajale su odbačene u kutu kraj kreveta dok je Puba potpuno trijezan pripaljivao cigaretu na cigaretu zureći kroz prozor u mrak. Rozika je ravnomjerno hrkala uronjena u tuhice iscrpljena sinoćnjim naporima da u Pubi pobudi nekakav, pa i najmanji ljubavni zanos. Strah od rata i smrti naizmjence i u valovima dovodili su ga do samog ruba ludila. A onda mu se pogled ukrstio s pogledom nevinog stvorenja koje je dolje ispod prozora držalo na uzdi skamenjenu zapregu. U samo jednom jedinom trenu sve mu je postalo kristalno jasno. Po prvi puta u svom himbenom životu nije osjećao potrebu da se zavarava, da si podilazi i laže. Začet u kupleraju u kupleraju će i skončati!  Pri tom je potpuno svejedno dogodi li se to ovdje u Slovenskoj, u nekom Bečkom ili Peštanskom bordelu, ili u memljivom sobičku tamo iza Karpata. Kao kurvin sin se rodio, kao kurvin sin je živio; tako će i završiti: kao kurvin sin. S olakšanjem Puba se odmakao od prozora ispustivši iz pluća umjesto zvižduka dva koluta gustog plavičastog dima. Koliko sutra prijavit će se divizijskoj komandi!

Austrougarska pješačka divizija imala je 18 000 vojnika u svojem sastavu, a činile su je dvije pješačke brigade, odnosno 4 pješačke pukovnije (regimente, puka). Austrougarska pješačka pukovnija se 1914. godine na početku rata, nakon provedene pune mobilizacije, sastojala od četiri bojne (svaka po 1000 vojnika) s jednom pričuvnom bojnom (Marschbatallion). Svaka se bojna sastojala od 4 satnije po 250 vojnika, a svaka satnija od 4 voda 60-80 vojnika. Najviša taktička i operativna cjelina bio je armijski korpus koji se sastojao od tri pješačke divizije (dvije zajedničke vojske i jedne vojske domobranstva) te artiljerijskih, konjaničkih, izviđačkih i opkoparskih postrojbi u svojemu sastavu. Jedan austrougarski korpus 1914. godine imao je otprilike 45 000 vojnika (pušaka), 1 200 konjanika, između 80 i 160 topova te oko 1 000 vojnika u izviđačkim i opkoparskim jedinicama. Prva bojna petrovaradinske 70. pukovnije nalazila se u Zagrebu, druga u Trebinju, treća u Petrovaradinu i četvrta u Zagrebu. Pukovnijom su na početku rata zapovijedali pukovnici Eduard Maag i Johan Moučka. U njoj se ukupno nalazilo 99 časnika i dočasnika te 132 časnika i dočasnika u pričuvi. Običaj je u austrougarskoj vojsci bio da pukovnije nose počasno ime, tako da je petrovaradinska 70. pješačka pukovnija nosila od 1913. godine ime po austrougarskome generalu Michaelu Ludwigu Edler von Appelu koji je tijekom Prvog svjetskog rata zapovijedao XV. korpusom na Balkanskom bojištu. 51. pješačka pukovnija od 1913. godine nosila je ime von Boroević po najpoznatijem hrvatskom vojskovođi Prvog svjetskog rata i feldmaršalu Svetozaru Borojeviću od Bojne.

Konji su polako uzbrdo vukli kola natovarena teškim zavežljajima prljavih plahti punih žutih, crvenih i smeđih fleka što su zaudarale na krv, mokraću, vazelin i blud. Sve će to Barica za dva tjedna opet privesti nevinom bjelilu. Sada, prije Uskrsa, nije željela previše razmišljati o grješnim gradskim navadama. U misli je pokušala dozvati lik voljenog supruga Jurice. Imala je samo jednu želju: da se vrati doma živ i ako je ikako moguće zdrav. A Gjuro je istog jutra baš završavao prvu dnevnu ophodnju. Ove godine Uskrs pada jednako i njima i nama pa se Jura nadao da će sljedećih dana uživati u primirju. U krošnjama su pjevale ptice koje nije poznavao. Spustio se par koraka niže prema bistrom potoku gdje se želio napiti hladne izvorske vode od koje trnu zubi. Barica je baš izmolila šesti Očenaš kad je probna granata Brusilovljeve artiljerije čitav potok odjednom digla u zrak. Potom je nastao muk. Svi azimuti bijahu usklađeni. Jura se nije mogao pomaknuti. Gledao je u nebo. Oblaci su plovili i nestajali na istoku. Isti onakvi kakve je gledao na šestinskom groblju kad su se kao djeca takmičili tko će duže ostati nepomično ležati na hladnom nadgrobnom kamenu. Samo ovaj puta kamen nije bio hladan.

Toptanje konjskih kopita prene Baricu iz sna. Na tren joj se učini da gore na samom rubu šumarka nešto leži zamotano u sivo vojničko sukno, pa se okrene prema Dori. Dora je zamišljeno pogledom pratila nakupine žutih jaglaca uz put. Jutros je prvi puta osjetila na sebi pogled muškarca koji je želi i to ju je zbunjivalo. Dvaput cmokne punašnim usnicama pa konji ubrzaše ritam. Još malo i stići će doma.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here