Jedna definitivno neozbiljna uspomena

Autor: Marjan Gašljević

Naravno, ovu uspomenu nisam zapisao u svoj dnevnik koji sam vodio cijelo vrijeme svog sudjelovanje u Domovinskom ratu. Ma, nije to neki „pravi“ dnevnik. To Vam je obična „Radna beležnica“ plastičnih crvenih korica sa zlaćanim„srpom i čekićem“ i  „zvezdom“ utisnutom u te plastične korice. U tih pet godina ispunio sam tri takve bilježnice koje sam „naslijedio“ od svog predhodnika u uredu Narodne obrane kao i šuškavac s oficirskim činovima, šapkom, brdom pečata i, naravno, kartoteku. U bilježnicu nisam pisao priče. Zapisao sam samo stenogramske crtice podataka i događaja.

Tog listopada 1991. godine Zapovjedništvo Operativne grupe za Sisak i Banovinu već je funkcioniralao itekako uigrano a sektori su imali svoje čelnike. I ako se ranije većina nas načelnika nije poznavala u vrlo kratkom vremenu funkcionirali smo kao dobar tim a najvrijednije je bilo beskonačno povjerenje između nas.

Često poslije predbacivali su mi da se previše zajebavam na temu rata a u svojim pričama i zapisima prostačim. Posebno mi je „zazvonila“ kritika jednog političkog čelnika koji se je osvrnuo na moje priznanje da me je u nekim trenutcima bilo strah i da sam se bojao. „Branitelji se nisu bojali i poznavali strah.“ Poučio me je.

I prostačenje, i zajebancija i strah meni su bili itekako bliski posebno kada bih se našao negdje na terenu u situaciji stani-pani. Što bi ti drugo preostalo nego psovati kada te vatrom „stisnu“ u neku rupčagu gdje bespomoćno čučiš i jedino psovkom možeš uzvratiti. Psovka je, često, najrazumljiviji i najjasniji način komunikacije na terenu kada nema ni vremena ni prostora za salonske govorne eskapade. I onda kada bi se ispucali, ispsovali i sretno vratili u sigurnost krenula bi zajebancija. Što bih trebao plakati na, recimo, ovu situaciju: Grupica časnika zapovjedništva izašla je tog listopada 91. na izviđanje područja Stari Farkašić – Dumače – Međurače. I dok su šetali cestom promatrajući orijentire koji su ih zanimali zamijećeni su i od neprijatelja koji je iznenada otvorio topničku, minobacačku i raketnu paljbu na područje gdje su zamijećeni. Svi su, naravno, instinktivno potražili zaklone bacajući se i zaliježući u kanale uz cestu ili temelje okolnih objekata. Jedan od njih bacio se iza ugla jednog objekta pogodivši ravno u gnojnicu. U tom bacanju izgubio je i osobne dokumente koji su sutradan pronađeni na tom mjestu. Na sreću cijela ekipa se vratila u zapovjedništvo neokrznuta komentirajući događaj u kojem je najgore bilo to što je onaj koji se je bacio u gnojnicu „cijelim putem do Siska jako smrdio u autu da je to bilo neizdrživo.“

I tako čitajući današnje portale u oko mu upadne „vijest“ o HRT-ovoj urednici koja je na TV ekranu pokazala „malo previše“. I to je vijest koju neki podvlače i na nekoliko mjesta na svojim stranicama. Kada bih bio moralist kao onaj što mi reče da me nije bilo strah tu bih vjest komentirao kako, kao, u Hrvatskoj nema opakijeg događaja nego nešto dublji dekolte voditeljice Tončice s državotvorne televizije. Mene je, međutim, ovaj „udar na moral i čudoređe građana“ podsjetio na jedan događaj iz vremena kada je moj prijatelj ronio i smrdio ali je ostao živ i čitav.

Tončica je tada bila djevojčurak koji je čitao vremensku prognozu na televiziji. Što jest jest svojom mladošću i lepršavom ljepotom odudarala je od smrknutih čitača uglavnom loših vijesti. Ne mogu kazati da i danas dosta godina poslije, bar meni, ne izgleda privlačno. Dakle, tog dana nas nekoliko časnika Operativne grupe za Sisak i Banovinu spremali smo se krenuti na nakoliko dana terena. Okupljeni radi posljednjih uputa i konzultacija u Operativi usput smo gledali vremensku prognozu koju je čitao neki lik. Pored nas sirovih psovača kako to i dolikuje oficirčinama bio je i jedan kolega načelnik poznati sisački stručnjak. Čovjek visokih akademskih znanja i zvanja vrlo ugodan i odmjeren u razgovorima, kompletan gospodin. I dok smo šuteći „žvakali“ prognozu koja bijaća „hoće-neće“ glasno i odriješito odapne taj kolega: „Zajebeš li ovaj puta prognozu jebat ću Ti Tončicu!“ Zinuli smo u njega a onda se svalili od smijeha.

Iskisli smo na terenu svatko na svojoj zadaći ni prvi ni posljednji put. Tončica je i dalje čitala prognozu a mi smo je milo gledali. Da li ju je sustigla kletva ne znam ali i dalje radije vidim nju na TV ekranu nego neke nabrušene i narogušene moraliste koji „piju vino a propovijedaju vodu.“

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here