O čemu pričati, o čemu pisati

Autor: Marjan Gašljević

Još iz početaka migrantske krize ozbiljni šaljivci smislili su jedan tužan vic koji ide otprilike ovako: Negdje u pustopoljini kroz koju vijuga hrvatska državna granica policajac zaustavi migranta. Ovaj ga umorno upita: „Gospodine, kolika Vam je plaća?“ „500 – 600 eura.“ Slegne ramenima policajac. „Prijatelju, daj baci sa sebe te policijske đinđe i pođi s nama.“ Reče mu migrant mjerkajući ga tužnim pogledom.

I dok se svekolika hrvatska javnost već tjednima hrani s pričama tko je koliko pojeo, tko koliko popio, tko što ili koga pojebao i koliko je novca uopće prošlo, ako je služio za brojenje ili bio samo obična klupska zajebancija, kroz famozni brojač novca iz šanka najpoznatijeg Kluba u Hrvata. Dok građani nestrpljivo čekaju što će provaliti Predsjednik a što Premijer, ne znajući da su se jutros, još krmeljavi i u pidžamama dok brižne supruge smjerno upozoravaju: „Daj navuci papuče, hladno je, dobiti ćeš šmrcavicu (ha?)“, čuli zaštićenim telefonom: „ Daj malo ću serkiti danas pred novinarima kako si Ti sve znao a Ti mi vrati pa poslije idemo nešto gricnuti.“ „Dobro, ali ne pretjeruj i pripazi malo na nos. Vidiš kako je naš frend Milan najebo s nosom.“

I tako mi neki dan jedan frend uz kavicu priča kako mu za šank često svraćaju policajci u civilu koji u „dubini teritorija“ love nezakonite migrante. Pohvataju ih, vrate preko grane pa sutra opet ispočetka.  Jedini oni znaju, i ako ne baš sigurno, s koliko će para dočekati novi mjesec. 500 – 600 eura. Uspjeh svih ostalih učesnika u ovim događanjima ovisi o njihovom radu.

Ti policajci čuče danima i noćima pred klubovima, restoranima, kafićima, jebaonicama i welnesima prateći razne protuhe i viđene građane u njihovim sumnjivim aktivnostima, da bi sav njihov trud pao u trenutku kada je „netko“, uvijek, uglavnom, nepoznat i „anoniman“ dojavio tim likovima: „Buba ti je tu i tu. Sutra ujutro uhićuju.“ „Anonimcu“ se slučajno u sandučiću iznenada pojavi omotnica s hrpicom para a dečki koji su čučali rezignirano ruknu votku i kavu u kafiću na kolodvoru sretni ako ime neka kamenjarka usput ne dobaci: „Aaaa, popušili ste opet. ‘ajde da vam cura plati rundu jer je i ona dobro pušila.“

I tako, dragi moji, nekad nekog od tih protuha i viđenih građana i uhite. Tada nastaje odvjetnička parada koji, zahvaljujući televizijama željnima bilo čega, javnost nastavljaju ubjeđivati kako su „zločesti policajci i ostale zloće“ uhitili najbolje hrvatske sinove koji su društvu toliko dali da je to nemjerljivo. A koliko su uzeli to moraju dokazati oni drugi i to se njih ne tiče. Ta, oni su, prema riječima iz tog miljea, „prirodni neprijatelji“ s Državom.

I dok čitamo da Švicarci, a s njima uspoređivala nas je i premijerka Kosor, donose Zakon kojim je minimalac za sat rada 25 eura i sami se nadamo da će to doći i k nama. Ta, tko nije obećao. Je da su neki do njih malo „odležali“ ali to je u Hrvatskoj i prednost. Hrvati vole „odležano“. Vole oni i Predsjednika i Premijera, vole i svoje vrle uvažene zastupnike, vole i predsjednike uprava javnih poduzeća, župane, dožupane, gradonačelnike i načelnike, sitne predsjednike svega i svačega. Pa da ih ne vole ne bi ih stalno iznova birali.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here