Autor: Marjan Gašljević

I dok ministar Marić rezignirano zuri u ostruganu državnu kasu, Premijer se čudi skupa sa svojim začuđenim svatovima. Od kuda odjednom toliko torbi u hrvatskim garažama, butigama, zaboravljenim automobilima, u korov zaraslim, naherenim šupama s velikim lokotom na vratima. Te u jednoj 2 miliona, tamo 12 u nekoliko, pa 4 i pol pod tužiteljičinom bračnom krevetu. Nosaju se torbe lijevo desno. U nekoj je, kažu, bio čak i mačak. Ne znaju da je trpanje mačka u torbu, ovaj, vreću također kazneno djelo „zlostavljanje nedužne životinje“. Jedino se ne zna čiji je mačak. U stvari i mačak je nestao.

I, ponukani mačkom, trgnuše se oporbeni uvaženi te krenuše u osnivanje povjerenstva koje bi, po njima, ispitivalo svakog u Hrvatskoj. Naravno da se Premijer na tu ideju čudi. On kao pravnik, kako voli naglasiti, čini mi se, još nije odlučio na čijoj je strani. Onih koji „gonjaju“ ili onih koje gone. Tu je negdje između. Naravno da njegovu sumnju u potrebu nekakvog takvog Povjerenstva dijeli i Predsjednik vladajućeg zastupničkog Kluba. Nije mi baš jasno da li on na taj način samo provodi stranačku (Premijerovu) politiku ili mu se eventualno osnivanje Povjerenstva  ne dopada iz čisto pragmatičnih razloga. I on je, priča se, svojevremeno šetao torbe. Da li je u njima bio mačak ili nešto drugo i tko bi mogao nacrtati shemu putovanja tih torbi, e to je neka druga priča. Možda je bio samo štaubi-šećer?

Nisam povjesničar ali nekako se prisjećam da je od prvih dana i prvih poteza ka stvaranju samostalne Hrvatske države često bilo za vidjeti razne likove kako pretrčavaju stajanke aerodroma tegleći torbe. Lijepe, crne, zalokotane kožne torbe koje bi poslije jednostavno nestale u „sumraku povijesne zbiljnosti.“ U ta složena vremena o torbama bi se pričalo samo na „marginama“ a mačci se nisu ni spominjali vjerojatno iz uvjerenja da mačak baš i ne nosi sreću ma kako ideja na prvu bila savršena. Sjetimo se samo E. A, Poe-a i njegova mačka. Nije da insinuiram ali …..

I tako poslije svih tih silnih priča o torbama, milijunima i mačcima nekako sada kad idem ulicom pogled mi samo traži torbu. Naravno, ja sam bijedna kukavica u strahu čak i pred lokalnim „komitetom“, da bih se usudio zatrčati i „lapiti“ torbu pa se dati u bijeg. A i da se, kojim slučajem, to usudim učiniti u mojoj torbi bi sigurno bio mačak. I to crna mačorčina čije uroke ne možeš otjerati niti s cjelodnevnim pljuckanjem a kamo li s tri. Meni, takvom, samo curnu sline kada vidim torbu koja bi mogla podnijeti, recimo, dva miliona pa ih onda noćima sanjam i imam noćne more.

Ma ne bih ja tu ili te torbe uzeo sebi. Istresao bi ih u onu bezdnu Marićevu kasu a njega gledao kako mu oči svjetlucaju kao ono kada imaš jack-pot. Aaaaa, poštenjaci moji iz „komiteta“, ponukani mojim djelom možda bi i vi rekli: „Evo naših izmuvanih para pa da i mi pripomognemo napretku Hrvatske.“

Ovako, ostaje mi sanjati neku „drugu“ Hrvatsku koju i kakvu sam sanjao tih davnih dana s tisućama svojih suboraca  dijeleći san s njima dok su torbe putovale i „pretrčavale“ aerodromske stajanke. Nama je, izgleda, dospio mačak. Onaj mačak što se krio u torbi. Mi će mo ga, naravno, hraniti, paziti i maziti jer on je, ipak, naš mačak, naša sudbina

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here