Autor: Marjan Gašljević

U ovoj pričici neću kazati ništa novo što većina nas koji vozimo već nije svakodnevno doživjela. Upravo iz tih razloga, i ako ne vjerujem da ću pričom ikoga osvjestiti, možda vrijedi ponavljati doživljaje u kojima nam sigurnost i život ugrožavaju vozači – sugrađani svojim neodgovornim ponašanjem na cesti.

Odavno smo se navikli da, čini mi se, sve više vozača ne koristi pokazivače smjere ili ti, po naški, žmigavce držeći se one „koga briga kuda ja idem“. I sam sam na takvo ponašanje davno oguglao ali posebno poskočim kada onaj ispred mene iznenada ničim izazvan „lupi“ po kočnici, pa ga gledaš kako se koprca u sjedalu vadeći mobitel iz nekog zabačenog džepa, pa onda, jednom rukom pokušava držati mobitel a drugom istovremeno promijeniti brzinu i skrenuti u sporednu ulicu glavinjajući po cesti istovremeno bjesomučno hvatajući po upravljaču. Žmigavac je, naravno, u tom batrganju sporedan.

Jutros vozim preko Mosta Gromova i, kao i velika većina vozaća, držim se ograničenja u desnom voznom traku. Znam, kao i većina ostalih, da je zbog radova pred samim mostom ograničenje 40 km/h i prestrojavanje u jedan vozni trak. Obično se, posebno u prometnim špicama,  poslije prestrojavanja stvori „puzeća“ kolona zbog skretanja na „tobogan“. Kolona klizi da bi odjednom lijevim voznim trakom protutnjao neki lik u skalameriji i praktički se „zabio“ u kolonu neposredno pred mjestom gdje je lijevi trak zatvoren. Zabivši se u kolonu bjesomučno je lupio po kočnici izazvavši lančanu reakciju dvadesetak vozila iza. Jest frajer. Sreća nitko nikoga nije „zguzio“ ali se sigurno frajerčini i mami mu i tati, ni krivim ni dužnim, štucalo. Klanjam mu se do poda. Lik ima veliki i skupi auto i to moraju svi vidjeti. A za to me boli k….. Ako se želi ubiti neka to čini bez mog sudjelovanja. Ako se, pak, želi kurčiti neka mu ali bez da ugrožava druge. Neka se, recimo, popne na vodotoranj (skupa sa svojom skalamerijom), lupa šakama po prsima i viče: „Arlauuuu, arlauuuu!“ a oni koji ga žele gledati gledat će ga i diviti mu se.

Nazad „uz bolnicu“. Dva vozna traka koji se spajaju u jedan neposredno pred kraj „brijega“. Ograničenje 40km/h. Obično se mora zastati i prije spajanja voznih trakova zbog frekventnog pješačkog prijelaza kod ulaza u bolnicu. Odmah poslije semafora prema Šenoinoj uzbrdo puzeća kolona. Puzim i sam u ritmu zbijene kolone. Navikao sam. Odjednom s lijeve strane protutnji nekakvo minijaturno kino od automobila a neki djedica se preklopio preko volana „nišaneći“ kroz cvike kako će se neposredno pred spajanje voznih traka ugurati u kolonu i sve one disciplinirane „zajebati“. Nitko ga ne pušta da se ubaci pa ni ja. Gledam ga kako prijeti rukom i, vjerojatno, psuje. Što bi mu ja kada ima tako maleški auto. Da je ona „skalamerija“ iz prethodne priče  mogao bi se bez straha „zabiti“ u kolonu. Sve bi „impresionirao“ i uspio.

I tako, i danas poslije podne i sutra ujutro, i prekosutra ništa se neće promijeniti. Promijeniti će se samo sudionici uz nijanse izvedbe.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here