Prolila se krv. Nastradali su naši ljudi, ali i oni su imali gubitke

Autor:Miroslav Šantek

NASELJE JE TO potpuno skriveno od pogleda. Nalazi se u sastavu Grada Petrinje i do njega se dolazi skretanjem s ceste Petrinja – Sisak prema obali rijeke Kupe. Svježe asfaltirana prilazna cesta prolazi pored postrojenja lokalne Asfaltne baze, siječe prugu koja odavno ne postoji i pored mjesta gdje se otkupljuju sekundarne sirovine uranja u trenutni, izmjenjivi svijet projekta Aglomeracija sa svojim udarnim rupama, prašinom i svježim dijelovima asfalta. To je Nova Drenčina, naselje sa otprilike 150 domaćinstava i nekoliko stotina stanovnika, a kotači mog automoblia se zaustavljaju duboko u mjestu, ispred poveće kuće koja ovdašnjim ljudima služi kao društvenii dom – ovdje se ponekad sastaju i druže, a moj dolazak u blizinu rijeke Kupe nije nimalo ugodan niti lijep. Nova Drenčina je poznata po crtici iz Domovinskog rata kad je u ranu jesen 1991. ostala jedini slobodni teritorij na ovom području Petrinje koja je već odavno bila okupirana. Stanovnici i branitelji se nisu iz nje povlačili sve do početka listopada i trenutka kad je srpski agresor izveo tenkovsko –   pješadijski napad na selo, slomio obranu branitelja i žitelja i potpuno ga okupirao sve do ljeta 1995. Na samom prilazu  društvenom domu podignuta je i spomen ploča na čijem su mramoru ispisana imena stanovnika Nove Drenčine koji su poginuli i nestali u Domovinskom ratu: Mirku Vidoviću, Nikoli Mišćeviću, Nikoli Jelekovcu i Martinu Malnaru. Već dugi niz godina, kad listopad prekrije Novu Drenčinu, pored te ploče okupe se ljudi i zapale svijeće za njihovu dušu, a održe i kratku molitvu ili misu. Da se ne zaboravi njihova žrtva. Tako je bilo i ove nesretne koronagodine, a o događajima koji su se ovdje dogodili prije 29 godina za PS portal razgovarao sam s jednim od lokalnih ljudi, svjedokom tih krvavih događaja.

Spomen ploča s imenima poginulih i nestalih mještana Nove Drenčine nalazi se pored društvenog doma

MILAN KAURIĆ ima 56 godina. Današnju mirovinu ostvario je u sastavu policije. Od 1991. i prvih ratnih dana i djelovanja na petrinjskom području pa do sastava specijalne policije i nakon rata prometne policije. Dva puta je ranjavan 1991. i u Oluji 1995. i danas, baš kao i prije rata živi u svojoj kući u Novoj Drenčini.

PRVI NAPAD I RANJAVANJE

Početak rata u našem selu je bio nenajavljen i ničim izazvan. Iz tadašnje kasarne Vasilj Gaćeša na selo su nasumice i bez ikakvog povoda i cilja ispaljene četiri minobacačke granate koje, srećom, nisu nikoga ozlijedile, ali su poslale jasnu poruku nama stanovnicima koja je glasila da se iselimo i pobjegnemo iz svojih domova. Organizirali smo straže po selu, a njihovi izviđači sa dijela grada Slatina su to primjetili i ponovno ispalili tog puta šest minobacačkih granata na selo, a jedna odnjih me je ranila u desnu potkoljenicu. Zatim su ispalili i četiri rakete iz VBR (višecijevni bacač raketa) i onda je nastalo zatišje. Petrinja je tada već bila okupirana, a naši stanovnici su prešli Kupu preko Glogove šume čamcem i malom skelom koju smo izradili na teritorij Stare Drenčine.

U ime Grada Petrinje dogradonačelnica Viktorija Kaleb polaže vijenac i pali svijeću na mjestu stradanja

ZAMKA I KRVAVI OKRŠAJ

U vrijeme dok su naši ljudi bili preko Kupe, njihova vojska je ušla u selo i zapalila sijeno u štalama. Vidjevši vatru i selo kako gori, prešli smo Kupu s namjerom ugasiti je, a ustvari upali smo u zamku. Iz dijela grada Kolonija i Drenačke ulice pojavili se se tenkovi i transporter neprijateljske pješadije, a kako mi nismo imali ni toliko snage ni ljudstva ni oružja da ih zaustavimo, oni su , nažalost okupirali Novu Drenčinu. Ali prolila se krv. Troje naših ljudi je nastradalo, ali nisu ni oni prošli bez gubitaka. I jedan njihov je poginuo,a jedan je bio ranjen.Tek 1992. oni su do kraja ušli u napuštenu Novu Drenčinu i ovdje postavili crtu njihove obrane prema Kupi. Opljačkali su sve kuće i zapalili ih. Tek, nakon Oluje (prvog dana sam ponovno ranjen), vratili smo se u zaraslo i neprepoznatljivo selo. Tuga i očaj, ali i ponos jer smo mi bili stanovnici posljednjeg komada teritorija kojeg su uspjeli okupirati.

Sunce umire na zapadu i obasjava drveće Nove Drenčine. Davnog listopada u ovoj prirodnoj ljepoti prolila se krv

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here