Kalašnjikov, polovan, povoljno…

Autor: Aleksandar Olujić

Pucnjevi koje je prije tri dana u osam sati ujutro na Markovom trgu ispalio jedan 22-godišnjak uzdrmali su cijelu Hrvatsku. U tragičnom događaju ranjen je policijski službenik koji samo pukom srećom nije smrtno stradao, a počinitelj je pobjegao s poprišta da bi poslije izvršio samoubojstvo.

Posljednjih smo se desetljeća naslušali vijesti o pucnjavama i tome kako je netko pobio i ranio veći broj osoba. Takve vijesti najčešće su dolazile (i dolaze) iz SAD-a, a počinitelji ovih sumanutih djela vrlo često su mlađe osobe koje su obično pri tome i same smrtno stradavale, bilo da ih je u obračunu ubila policija ili da su počinili suicid. Slučajevi poput masakra u Columbine High School (1999.) u kojem su dva 18-godišnjaka pobila 13 i ranila 24 osobe, ili pucnjave na sveučilištu Virginia Tech (2007.) kada je 23-godišnji student ubio 32 a ranio 17 ljudi, danima su bili udarne vijesti svugdje u svijetu. Samo prošle godine (2019.) prema kriterijima Gun Violence Archive u SAD-u su zabilježena 434 slučaja masovnih pucnjava (mass shooting) u kojima je smrtno stradalo 517 a ranjeno 1643-oje ljudi.

Ali, iako se ovakvi slučajevi najčešće događaju u SAD-u, niti druge zemlje nisu pošteđene od istih. Vjerojatno su mnogima još u pamćenju masakri u Njemačkoj: u Gutenbergovoj Gimnaziji u Erfurtu, Albertville-Realschule u Winnendenu ili onog u Trgovačkom centru Olympia (OEZ) u Münchenu. A, slične tragedije zadesile su i druge europske zemlje kao što su Švicarska, Nizozemska ili Finska. Moglo bi se reći da je malo koja zemlja ostala pošteđena ovih trauma.

Među masovnim pucnjavama bilo je dosta i onih koje su bile teroristički napadi, poput masakra u Norveškoj kada je 2011. jedan sumanuti ubojica u dva sinkronizirana napada ubio ukupno 77 osoba, od kojih je osmero poginulo u eksploziji bombe, a njih 69 je umorio pucajući iz vatrenog oružja. Mnogi od vas sigurno se dobro sjećaju terorističkih napada u Parizu 2015. kada je u seriji dobro koordiniranih napada u kojima je osim bombi korišteno i vatreno oružje poginulo 130 i ranjeno 413 osoba.

Kada pogledamo samo brojke ovih pojedinačnih slučajeva, a lista takvih događaja je nažalost jako, jako dugačka, onda nam se incident na Markovom trgu, kao i onaj u Splitu iz siječnja ove godine u kojem je počinitelj ubio troje ljudi, ne čine tako strašni. Pogrešno! Ono što je strašno u našim slučajevima je činjenica kako su u „pol bijela dana“ oba počinitelja pješice, noseći automatske puške, bez ikakvih problema došla na poprište i uspjela izvesti svoj naum. Isto tako, strašno je kako su obojica bez poteškoća došli u posjed tog vatrenog oružja (strojnica), jedan kupovinom preko interneta a drugi se, pretpostavlja se, poslužio iz kućnog ilegalnog arsenala. Posebno poglavlje čine komentari pojedinaca na društvenim mrežama kojima se glorificiraju počinitelji, no najstrašnije je da su se oba počinitelja odlučila na tako sumanut čin. Prvi ima 25, a drugi je imao 22 godine. Pred njima je trebao biti cijeli život. Sada je jedan od njih mrtav a drugog vjerojatno čeka dugogodišnja zatvorska kazna.

Posebnost ovog posljednjeg slučaja, na Markovom trgu, je to što u njemu ima elemenata terorističkog akta. Očito je kako cilj napada nije bio ranjeni policajac već državna institucija, a izbor oružja kao i način izvedbe zločina, počinitelj je ispalio cijeli šaržer na trojicu policajaca koji su se u tom trenutku nalazila na tom mjestu ali i na zgradu, o čemu svjedoče tragovi metaka na fasadi i propucani prozori, te sadržaj njegovog profila na društvenoj mreži, ukazuju kako iza svega stoji ipak puno više od „obične“ frustracije tako da naš Premijer ide tako daleko i govori o radikalizaciji.

Ovakvi traumatični događaji okidači su koji pokreću lavinu pitanja, a tražeći odgovore na njih brzo se uočavaju pogreške, slabosti i nedostaci sistema, ali i društva u cjelini. Bilo bi stoga za očekivati da se odmah prione na rješavanju uočenih problema. To se nažalost u stvarnosti ne dešava. Kada se uoče greške odmah se traže i krivci, a onda dolazimo u situaciju da svatko prebacuju odgovornost na druge. Problem je tim veći što se obično radi o lancu propusta za koje se odavno zna ali se ništa ne radi na njihovom rješavanju jer za to nije bilo vremena, novca, suglasnosti… (slobodno nastavite dalje lanac isprika i izlika). U pucnjavi na Trgu sv. Marka sreća u nesreći je da se zbila oko osam sati ujutro, u vrijeme kada je tamo bilo svega nekoliko ljudi. Ne želim ni zamisliti što se moglo dogoditi da je počinitelj došao tamo sat vremena kasnije i ispucao pun šaržer metaka. Koliko bi u tom slučaju trebalo kola hitne pomoći i koliko bi njima trebalo vremena probiti se kroz gradsku gužvu na Gornji grad i natrag u neku od bolnica, a svatko tko je ikada morao ići na kakav pregled u neku od zagrebačkih bolnica zna o čemu govorim. No to je možda i najmanji od svih problema.

Sada, nakon što je cijela zemlja ostala frapirana ovim bezumnim činom, leti perje. Upire se prstom u druge a nitko nema hrabrosti otvoreno reći da je pogriješio. Ovaj čin očito postaje još jedan od predmeta političkih prepucavanja.

No, nemojmo se zavaravati. Nisu samo političari krivi za ovakvo stanje. Svatko od nas je doprinio da živimo u ovakvom društvu gdje vlada nezadovoljstvo i u kojem skoro nitko ne vidi svoju budućnost. Prema raširenom mišljenju, mi živimo u zemlji u kojoj se ništa ne isplati, naročito pošteno raditi svoj posao.

I na kraju, sigurno vam je poznato da je jedan novinar samo koji dan nakon tragedije u Splitu bez ikakvih problema nabavio Kalašnjikov. Što se još trebalo i treba dogoditi da se ova zemlja pokrene? Koliko treba (ne daj Bože) policajaca ili drugih službenika ili slučajnih prolaznika stradati da konačno dođemo sebi? Trebaju li možda Kalašnjikove početi prodavati preko malog oglasnika?

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here